Dok sam bila dijete, vrijeme sam često provodila u igri – i to nerijetko sama, potpuno zadubljena u svoje likove. Voljela sam se družiti i s drugom djecom, igrati nogomet, gumi gumi, graničara i slično ali mi isto tako nije bilo dosadno ni kada sam bila sama.
Dapače, uživala sam satima igrajući se svoje igre, a mama je s vremena na vrijeme dolazila provjeravati jesam li još uvijek na istom mjestu.
Ni danas po tom pitanju nisam puno drugačija. Baterije često punim tako da se posvetim samotnim aktivnostima koje volim – čitanju knjiga, gledanju filmova, crtanju… Nije da ne uživam u izlascima s prijateljicama, ali moj pojam zabave isto tako uključuje i ugodnu večer uz napetu knjigu ili film (i finu hranu). Iz perspektive moje dobre prijateljice, kada sam joj rekla kako planiram provesti večer nakon radnog vikenda, njezin komentar je bio „Pa moraš malo izaći van da se zabaviš!“. Iz njezinog kutka gledišta, večer provedena doma je propala večer. A iz mog kutka, ta večer itekako može biti skroz zabavna.
Samostalne aktivnosti ili društvena zabava?
Ako vam je potrebno društvo da biste napunili baterije, ako vam samostalne aktivnosti ne predstavljaju ugodu, ako volite biti okruženi mnoštvom ljudi i uživate u situacijama gdje su sve oči uprte u vas (u pozitivnom kontekstu), postoji velika vjerojatnost da ste ekstravert. Za razliku od ekstraverta, introvertima nije potrebno društvo drugih ljudi da bi uživali; dok je za ekstraverta nepojmljiv provod bez društva, introvertima i druženje sa samim sobom može biti zabavno. Druženje dva introverta može izgledati tako da zajedno uživaju u samostalnoj aktivnosti. A isto tako i satima mogu pričati o zajedničkoj temi. Ekstravert ne bi dugo izdržao u tišni pored druge osobe – pa kako da se posvete samostalnoj aktivnosti i šute dok je netko pored njih?
Da netko snima moju šeficu i mene dok sjedimo u uredu, vjerojatno bi pomislio da si baš i nismo u dobrim odnosima. Naime, nakon što ujutro popijemo kavu i pritom pretresemo razne teme, svaka sjeda za svoj stol, udubljuje se u vlastite misli i radi. Ne pričamo. Tu i tamo kada jedna nešto dovrši, diskretno pogleda drugu što je ovoj drugoj znak da je trenutak za pričanje. Nakon što izmijenimo nekoliko riječi, opet nastavljamo po starom obrascu. I super nam je. Da bilo koja od nas dvije ima potrebu stalno pričati s ovom drugom, mislim da nam više ne bi bilo tako super. No, ove izdvojene scene u kojima se uopće ne doživljavamo, jednom ekstravertu zaista mogu izgledati pomalo čudno i zabrinjavajuće.
Svi imamo pravo biti što jesmo
Introvertu je potrebno vrijeme da se prilagodi u nepoznatom društvu – on sigurno nije glavna zvijezda na tulumu punom nepoznatih ljudi. Introverti ne vole kada su oči nepoznatih ljudi uprte u njih niti vole čavrljanja – ali to ne znači da nemaju što za reći. Za razliku od njih, ekstravertima je ugodno kada su u centru pažnje. Vole čavrljati, vole upoznavati što više novih ljudi. Vjerojatno neće sa svima ostvariti dublji odnos, ali to im i nije toliko važno.
Kao pravi introvert čiji se posao bazira na radu s velikim brojem ljudi, smatram da sam u pojedinim situacijama morala izaći iz svoje zone komfora. Predavanje velikom broju nepoznatih ljudi, uz obavezna čavrljanja prije tog predavanja, nekada mi je djelovalo kao nemoguća misija za nekoga tko je strpan u ladicu introverta. No, iskustvo je pokazalo da stavljanje ljudi u ladice zapravo samo ograničava njihove sposobnosti. Vjerujem da je svatko od nas dovoljno fleksibilan da s vremena na vrijeme izlazi iz svoje zone komfora i u pojedinim se situacijama prilagođava zahtjevima posla/okoline i slično. No, u trenucima kada situacija od nas to ne zahtijeva imamo potpuno pravo biti ono što u svojoj suštini jesmo. Imam pravo nakon predavanja otići doma i u miru čitati knjigu. Ili gledati „Tvoje lice zvuči poznato“. Imam pravo puniti svoje baterije na koji god način želim. I nema ništa loše u tome da za sebe želimo ono što nama najviše odgovara, ono što će nam pomoći da obnovimo svoju energiju.
Tijekom edukacije iz neurolingvističkog programiranja shvatila sam da ne postoji dobro ili loše, već različito i više ili manje korisno u određenoj situaciji. Tražiti od nekoga da bude nešto što nije, sigurno neće rezultirati unutarnjom promjenom. Ali prihvaćanje nekog takvim kakav jest i podrška da se nauči snalaziti u situacijama koje su mu možda zahtjevnije, to je već dobar put prema tome da zaista utječemo na drugu osobu. Introvert može promatrajući ekstraverta naučiti kako čavrljati, može proučiti njegovu uspješnu strategiju pristupanja ljudima i iskoristiti je u situaciji kada mu je to potrebno (u svom introvertskom stilu).
Ekstravert može naučiti od introverta da nisu svi ljudi komunikativni i da je nekima potrebno više vremena da se otvore – i da to nema veze s njima, odnosno da nečija šutnja ne znači da im se on ne sviđa. Jedni od drugih možemo puno toga naučiti, poštujući i uvažavajući međusobne razlike, bez primisli kako je naše „bolje“. To što smo primjerice introverti, ne znači da se nećemo slagati s ekstravertima. Ili obrnuto. Sličnost nije presudna da bi s nekim ostvarili dobar odnos; ali međusobno prihvaćanje jest.
Sada kada sam u miru napisala svoj članak, idem malo pročavrljati sa svojom šeficom…
Foto: shutterstock
