Naša čitateljica Milanka Šperanda iz Požege je samo jedna od pacijenata koji se bore s Parkinsonovom bolešću, a svoju je priču odlučila podijeliti s čitateljima kako bi ukazala na sve poteškoće koje proživljava.
Parkinsonova bolest jedna je od najčešćih neurodegenerativnih bolesti današnjice, a osnovno obilježje je poremećaj pokreta zbog propadanja živčanih stanica koje stvaraju dopamin, a osobito je zahvaćeno gutanje, hod i govor.
Naša čitateljica Milanka Šperanda iz Požege je samo jedna od pacijenata koji se bore s ovom opakom bolešću, a svoju je priču odlučila podijeliti s čitateljima kako bi ukazala da sve poteškoće koje proživljava i koje najviše štete čine upravo njoj. Stoga smo svi mi “zdravi” pozvani da razumijemo i pomognemo onima kojima je naša pomoć potrebna.
“Prije desetak godina počela sam osjećati neke promjene kao što su umor, nervoza, razdražljivost. Nisam na to obraćala pažnju, ali sam zatim počela teže pisati, nisam mogla raditi uzastopne pokrete, npr. mutiti jaja. Pomislila sam da sam da samo prehodala manji moždani udar i da će se stanje popraviti. Upućena sam neurologu koji iz nalaza nije mogao ustanoviti ništa, ali je rekao da trebam doći u bolnicu na promatranje što ja zbog svojih prihvatih obaveza nisam mogla.
Početkom 2008. godine sam otišla u mirovinu i tada sam se javila neurologu koji mi je nakon tjedan dana boravka u bolnici rekao da imam Parkinsonovu bolest. U prvi tren nisam mogla pitati ništa, a zatim sam samo upitala kakva je prognoza bolesti. Rečeno mi je da je dobra i da će uz lijekove biti bolje. Naravno da sam ostala u šoku kao i cijela moja obitelj, ali život ide dalje i morali smo se s tim nositi. Iako sam zdravstveni djelatnik, o ovoj bolesti sam znala malo, za mene su to bili stari ljudi kojima se ruke tresu, a ja se tada sa svojih 55 godina nisam osjećala staro.
Uz nekoliko vrsta lijekova nekako sam funkcionirala. Bolest je inače popraćena depresijom, a saznanje da imam Parkinsona taj je osjećaj učinio jačim. Postala sam druga osoba; plačljiva, preosjetljiva, počela sam izbjegavati ljude. Muž i djeca išli su sa mnom u duge šetnje da me izvuku iz kuće. Kažu da kod Alzhaimerove bolesti pacijent ne prepoznaje okolinu, a kod Parkinsonove okolina ne prepoznaje pacijenta. Ja sam bila osoba koja je bila u kontaktu s puno ljudi jer sam i radila takav posao, a danas izbjegavam kontakte. U početku bolesti jedna zgoda me jako uznemirila: – Stajala sam na semaforu i pokraj mene je stajao otac sa djetetom od 3, 4 godine koje je gledalo u mene i smiješilo se. Ja tom djetetu nisam mogla uzvratiti osmijeh iako sam to željela. To me jako uznemirilo. Uznemiruje me i svaka neočekivana i nepredviđena situacija. Muž i djeca su mi velika podrška i kada god potonem trude se izvući me s dna. Muž voli društvo i trudi se da mene ne izolira. Nekada mu to uspije, nekada ne. Veliko veselje mi je moja unučica, kojoj sam morala objasniti sve kako bi razumjela moje promijene. Snagu za borbu daju mi i ljudi oko mene, porodica, prijatelji, susjedi koji rado priskoče u pomoć ako zatreba.
Prije godinu i pol nastupilo je pogoršanje, kada sam postala gotovo nepokretna. Upućena sam u KB Dubrava kod prim. dr Vladimire Vuletić i ona mi je predložila ugradnju duodopa pumpe koja ubrizgava lijek kontinuirano kroz cijeli dan izravno u probavni trakt. To mi je znatno poboljšalo kvalitetu života. Velika podrška mi je prim. Vuletić koja je ujedno i predsjednica udruge Parkinson i koja održava razna događanja, a zadnje na kojem sam bila je događanje u Maksimiru da bi se potaklo na kretanje i vježbanje koje je za nas veoma važno.
U slobodno vrijeme, kada ne kuham i ne bavim se kućanskim poslovima, čitam ili rješavam križaljke kako bi malo aktivirala mozak. Kada mi je teško sjetim se gospođe koja je bolovala dugi niz godina od multiple skleroze koja mi je rekla “Ja sam sa svojom bolešću dočekala da mi djeca završe fakultete, ožene se, a dočekala sam i unučad.” Dakle moramo se boriti i vjerovati u pozitivan ishod.”
Autor: Ana Abrahamsberg/Ordinacija.hr
Foto: Ivica Galović/PIXSELL
