Kako je to imati 18 godina i jedva čekati da imaš svoje novce, da si samostalan i da živiš kako želiš?
Još u moje vrijeme (sada zvučim kao Metuzalem) bila je popularna rečenica “Kada navršim 18 …” (primjerice, iselit ću iz kuće). Većini nas roditelji su išli na živce, smetala su nam njihova pravila, a punoljetnost je tada izgledala kao rješenje svih problema. Najveći okidač na ideju o iseljenju bila je jednako poznata rečenica roditelja “Dok si pod mojim krovom …“ (primjerice, slušat ćeš sve što ti ja kažem). Iako je prošlo više od jednog desetljeća otada, po pričama brojnih roditelja ali i djece, rekla bih da se nije puno toga promijenilo. Roditelji i djeca i dalje jedva dolaze na “istu valnu dužinu“, sanjajući taj dan kada će se druga strana “opametiti“ i shvatiti da nije u pravu.
Kao pravi optimist, odmah mogu reći da taj dan vrlo vjerojatno neće doći. Ne zato jer se roditelji i djeca nikada neće razumjeti, već zato jer svatko stvari vidi iz svog kutka i dok ne promijeni poziciju iz koje gleda, ni pogled se ne može promijeniti.
Činjenica je da smo skloni svijet oko sebe promatrati iz vlastite perspektive
Gledamo kako nešto utječe na nas, što bismo mi željeli i što nas u tome sprečava. Pri tome možemo biti frustriani ukoliko nešto jako želimo a netko nas u tome onemogućava (primjerice, želimo na godišnji tijekom ljeta ali nam šef ne da iako imamo pravo na to). U tom trenutku ne razmišljamo o razlozima druge osobe, ne razmišljamo kako naše ponašanje utječe na nju jer smo sada u fokusu mi – i to je sasvim normalno. No, upravo iz tog nerazumijevanje i nemogućnosti da izađemo iz vlastitih cipela i obujemo tuđe dolaze svi nesporazumi i nesuglasice.
Kada se radi o šefu koji nam ne želi dati godišnji, možda je to obrazac koji se godinama ponavlja i moguće je da se zaista radi o poslodavcu koji ne sluša potrebe svojih djelatnika. A možda će tako biti samo ovo ljeto jer poslodavac nema drugog izbora. Možda vam ne može dati godišnji odmor u zatraženom terminu, ali tijekom ljeta može. Možda nije shvatio koliko vam je to važno. Možda… Kada bi na trenutak izašli iz svoje pozicije i ušli u šefovu, možda bi nam bilo lakše shvatiti njegove postupke. Možda bi zaključili da je i on čovjek od krvi i mesa koji pokušava u određenom trenutku činiti najbolje što zna. I nije mu lako.
Isto tako nekada bi bilo dobro svoje godine smanjiti na onu famoznu brojku 18 i zapitati se kako je to biti klinac sa svim onim strahovima, neodgovorenim pitanjima, roditeljima koji te stalno nešto tjeraju, društvom koje iznova i iznova treba impresionirati da bi bio prihvaćen… Kako je to imati 18 godina i jedva čekati da imaš svoje novce, da si samostalan i da živiš kako želiš?
Vjerujem da je većina nas odraslih jedva čekala upravo to što i naši novopečeni punoljetnici jedva čekaju. I ne treba im to zamjeriti. Vrlo brzo će na vlastitoj koži naučiti da te godine nose i veliku odgovornost – kako pred zakonom tako i mentalno. Shvatit će i da su vremena kada su mogli markirati prošla i da su posljedice markiranja s posla puno značajnije od neopravdanog sata – jedno markiranje odraslog tako može značiti gubitak posla (i prihoda). Shvatit će i da nije toliko jednostavno sve sam raditi po kući i sa sjetom će gledati na vremena kada ih je kod kuće čekao topli ručak (i ljuta mama jer kasne). To je iskustvo koje je svatko od nas prošao a svejedno nije vjerovao da ga sve to čeka dok se nije uvjerio metodom vlastite kože. A tako će i oni.
Moj stav je da se punoljetstvu djeteta zapravo više trebaju veseliti roditelji zbog svih navedenih činjenica. Odlaskom djeteta iz srednje škole nema više neugodnih informacija, šokova zbog zatajenih neopravdanih satova i negativnih ocjena, nema više opasnosti od odlazaka na Centar za socijalnu skrb jer je vaše maloljetno dijete zatečeno iza 23:00 sata bez pratnje odraslog (koje usput rečeno nije ni smjelo biti vani). Ovo je period u kojemu roditelj postaje mudra sova, savjetnik kojemu se dijete obraća kada mu treba pomoć – obraća se jer želi a ne jer mora. I dijete kreće u jedan svijet koji nosi puno odgovornosti, ali isto tako i puno slobode, izbora i iskustva. Ovo je period u kojemu i jedni i drugi imaju prilike uživati, istraživati nešto novo i upoznavati se kao odrasle osobe. Zar to nije dovoljan razlog za prigrliti tu magičnu brojku 18?
