Napad panike jedan je od tipova anksioznih poremećaja i može predstavljati reakciju na prolongirani stres ili traumu.
Sunčan je dan. Proljeće je u zraku. Čuju se ptičice i škripeći zvuk ljuljačke iz parka. Vi gledate iz svog stana na park pun djece i pijete kavu. Bezbrižni ste. Kad, najednom, osećate ubrzano lupanje srca i strah.
Ne znate točno što se događa. Neizdrživo je. Osjećate se kao da ćete umrijeti. To je to. Infarkt. Morate zvati hitnu. Ne, možda bolje muža. Možda se neće javiti, na putu je. Ok, možda ipak hitna. Neizdrživo je. I onda, najednom kako je strah došao tako odjednom više nije tu. Sve je opet mirno. Ptičice i dalje cvrkuću, sunce prži, ljuljačka škripi. Vama nije jasno što se maloprije dogodilo. Odakle taj strah? Što to znači? Što se događa?
Što je napad panike?
Ako ste nekad osjetili nešto slično a da nije postojala organska osnova za ovakvo stanje, najvjerojatnije ste imali napad panike. Što je on u stvari? Napad panike jedan je od tipova anksioznih poremećaja i može predstavljati reakciju na prolongirani stres, traumu i javiti se čak nekoliko godina kasnije tako da je osobi teško povezati zašto joj se događaju takve fizičke rekacije i na što. Obzirom da su nepredvidivi, dodatno stvaraju pritisak osobi jer se javlja stalna strepnja kad će se ponovo dogoditi. Strepnja rađa nelagodu, uznemirenost kad je osoba sama ali i kad je na poslu, u društvu ili vani među nepoznatnim ljudima. Svakodnevno funkcioniranje postaje otežano.
Što dalje? Kako pomoći sebi? Kako reći nekome što Vam je kad i sami niste sigurni? Što će reći drugi, da ste poludjeli?
Kada stvari izmaknu kontroli…
Ovo je bio jedan primjer kako nam nekad stvari izmaknu kontroli i kada nam nije jasno što se događa sa nama. Puno je pitanja i kada Vam je jasno da ste nezadovoljni sa svojim životom u nekom konkretnom segmentu – profesionalnom, ljubavnom, odnosu s ljudima općenito. Prvo je tu osjećaj da stvari ne funkcioniraju onako kako biste Vi htjeli već neko vrijeme.
Drugo, tu je osjećaj nemoćnosti, kao da stojite pred zidom i ne vidite riješenje. Treće, kako priznati sebi svoju slabost? Mnogima je lakše ignorirati i odbaciti loše osjećaje jer su to stanja koja su bolna i najbolje je ne baviti se njima nego nečim drugim i ona će nestati. Međutim, ako se ne bavimo neugodnim pitanjima, ona će se negdje u misaonom, emotivnom i energetskom svijetu gomilati i iskrivljavati naše viđenje realnosti. Manje ćemo uživati u svijetu, u drugim ljudima, u prirodi. Manje ćemo biti povezani. Manje ćemo biti zadovoljni.
Odlazak na terapiju
Ne znam kada se točno dogodio trenutak moje odluke da krenem na terapiju. Prvo je dugo postojalo nezadovoljstvo i njegovo zanemarivanje. Onda sam shvatila da mi se ne događaju stvari ona kako ja želim. Moje želje se ne poklapaju se realnošću. Onda je prijateljica primijetila da uvijek imam iste obrazce ponašanja koji na prvu izgledaju različito. I onda sam shvatila da će sve biti isto uvijek, ako nešto ne promijenim. Što promijeniti i kako? Dosta mi je bilo svega. I u tom trenutku mi je postalo jasno – pa ne moram to sama. Ne moram sama mijenjati nešto što mi nije razumljivo. Mogu tražiti pomoć. Mogu sa nekim razjasniti misli, osjećaje i ladice u kojima su oni smješteni.
Prvo sam se osjećala jadno, shvativši da nisam moćna toliko koliko sam mislila da jesam. Jesam li slabić? Rekla sam sebi – ok, jesi slabić, ne ide, naći ćeš nekog za pomoć, krenut ćeš na terapiju. Teškom mukom rekla sam prijateljima i krenula sam skupljati preporuke. Tokom potrage i informiranja bila sam sva radosnija i kada sam se odlučila za jednog terapeuta, bila sam toliko uzbuđena. Sad jedva čekam svoj termin i svoju terapiju. Netko me sluša, stvari se slažu, ja se borim sa sobom i sa vjerom da se mogu mijenjati. Gledala sam nedavno jedan video o istraživačima tijelesnog kretanja i izražavanja. Jedan od učitelja je rekao da samo u interakciji sa drugima se možemo razvijati i rasti, dok ako smo sami, ako se sami krećemo sve je savršeno jer nemamo drugi referentni okvir kroz koji se naše akcije prelamaju. Nema nikoga tko će nas kritizirati, bodriti, podržati, zaustaviti. Sve je dobro.
Je li Vam se dogodilo nekada da se zaglavite sa nekim problemom na poslu, odete do kolege ispričate mu šta Vas muči i najednom Vam je jasno što trebate napraviti a kolega nije stigao ni riječ progovoriti? Samo reći naglas što Vas muči, može biti oslobađajuće i dati prostor za drugu perspektivu. I zato, nemojte se bojati. Priznati sebi da ne ide i da ne možete sami a da želite promjenu, u biti je velika stvar i nije slabost već snaga. Snaga želje za promijenom. I već ste na pola puta.
Autor: Tanja Petrović, Transakcioni psihoterapeut specijalizant
Foto: Shuterstock
