Prof. Vlado Jukić: Obitelj i rad važni su za postizanje unutarnjeg zadovoljstva

Shutterstock 623646707

Dugogodišnji ravnatelj Psihijatrijske klinike Vrapče i, kako mnogi vole reći, dobri duh ove ustanove, prof. Vlado Jukić nedavno je u izdanju Medicinske naklade objavio knjigu “Psihijatrijske teme za nepsihijatre”.

Iako bi se iz naslova dalo zaključiti kako je riječ o populističkom štivu, prof. Jukić ovdje je kompilirao 63 stručna članka koja su na neki način zaokružila sve ono što mu je u proteklih četvrt stoljeća okupiralo pažnju.

Dok razgovaramo u njegovu uredu, smije se i kaže kako ovakav naslov nije odabrao iz marketinških razloga nego zato što je svjestan da veliki krug intelektualaca voli zaviriti u psihijatrijsku struku. Za njih će “Psihijatrijske teme za nepsihijatre” sigurno biti dobro štivo. S ovim uglednim profesorom, čelnim čovjekom ustanove koja je više od klinike za liječenje psihičkih poremećaja (ona je i muzej i izdavačka kuća i obrazovni centar!) razgovarali smo o najnovijoj knjizi, ali i razlozima zašto se sve veći broj ljudi ne može nositi s izazovima modernog načina života

Možete li ukratko predstaviti knjigu “ Psihijatrijske teme za nepsihijatre” te pojasniti kome je ona namijenjena? Može li biti korisna i za široke mase koje interesira ovakva tematika?

U knjizi su 63 stručna članka koja sam za različite časopise i zbornike radova napisao u proteklih 25 godina i koje sam grupirao u nekoliko grupa. Zašto sam to uradio danas kad kažu da gotovo više ne treba citirati literaturu stariju od pet godina?

Čini mi se da je trebalo podsjetiti zainteresirane na psihijatrijske teme koje imaju širu društvenu konotaciju, premda nisu namijenjeni širokoj publici. U prvom dijelu, primjerice, govorim o povijesno-psihijatrijskim temama, a to su teme koje su brojnim intelektualcima u fokusu. Mnogi žele znati ponešto o Freudovoj psihologiji, kad su se počeli primjenjivati elektrošokovi ili zašto je utemeljitelju danas zabranjene psihokirurgije oduzeta Nobelova nagrada. Pisao sam i o bolnici Vrapče za koju sam emotivno vezan i koja danas nije samo lječilište. Odabrao sam i članke o forenzičkoj psihijatriji, Domovinskom ratu i, dakako, PTSP-u. Nema nijednog kliničkog entiteta, nijedne dijagnoze koja se u medijima toliko spominje kao PTSP, čak više nego rak.

Pisao sam i o psihijatrijskoj etici. Zanimljiva je činjenica da se u sklopu medicinske etike nije razvila, primjerice, kirurška ili internistička etika, ali se razvila psihijatrijska etika. Zašto? Zato što su naši bolesnici najbespomoćnija skupina bolesnika, s njima se manipulira i neetično postupa. Jasno da onda kao psihijatar koji brine o tim bolesnicima moram na to upozoriti. Jedan dio posvetio sam, naravno, i temama za širu publiku, u kojima skrećem pozornost na psihičke poremećaje i njihovo liječenje.

Jesu li problemi o kojima ste pisali uvijek aktualni, svevremenski, ili biste danas u fokus stavili neke druge teme?

Knjigu je teško svesti pod jedan koncept; ovo su materijali koje sam smatrao posebno važnima, odnosno uvijek imaju jednu značajnu društvenu konotaciju. Iako se naslov može činiti kao marketinški trik kojim sam htio privući širu publiku, to mi nije bila namjera, jer je knjiga prije svega plod onoga što je mene kao osobu i liječnika okupiralo u jednom vremenskom razdoblju. A te su teme svevremenske. Nedavno sam od jednog izdavača dobio ponudu da napišem knjigu iz popularne psihijatrije, no to će vjerojatno pričekati mirovinu, odnosno fazu života kad ću imati manje obveza.

Već se godinama upozorava na činjenicu da će depresija postati vodeći zdravstveni problem u svijetu. I za nedavno samoubojstvo dvojice mladića u Zadru kriva je navodno depresija. Što možemo učiniti kako bismo zaustavili tu negativnu statistiku?

Vrlo teško ćemo zaustaviti negativne trendove. Najvažnije je promijeniti paradigmu življenja. Kad bi se to dogodilo, a ne događa se, možda bismo imali razloga vjerovati da će se negativna statistika promijeniti, no danas većina ljudi radi po 12 sati, malo vremena ostaje za obitelj i jasno je da to izaziva određenu negativnu reakciju, a nagomilavanje negativnih reakcija frustraciju, a onda i depresiju. Zahtjevi suvremenog života su veliki. Pogledamo li malo evoluciju čovjeka i njegovo prilagođavanje na određene okolnosti, vidimo da se danas sve odvija nevjerojatnom brzinom. Mnogi ne mogu pratiti taj tempo i razvijaju frustraciju i depresiju, odnosno događaju se, kao što ste spomenuli, situacije poput nedavnog samoubojstva mladića iz Zadra.

U kojoj mjeri društveno-politička situacija utječe na hrvatske građane? Naime, poprilično smo apatični; na ulice nas mogu izvesti samo sportski uspjesi, iz čega bi se moglo zaključiti da smo zadovoljni životom...

Čovjek vidi da neke stvari ne može promijeniti pa se rezignirano povlači, a u toj rezignaciji može čak naći i jedan smiraj, odmak, svoj modus vivendi koji više nije onakav kakav je bio do jučer. Neki se onda odluče, primjerice, otići živjeti na otoke ili počinju hraniti ovce. To je divan život za onoga tko tako može, ali većina ne može. Većina je ipak između onog što bi htjela i što može, varira i rasteže se, a u tom rastezanju dolazi i do pucanja. Što više ljudi puca, dolazi do pucanja na općoj razini. Mi kao psihijatri nemamo pravo izlaziti s društvenim dijagnozama i zaključivati kako je društvo depresivno, shizofreno i slično. Možemo govoriti da ima tih elemenata, možemo ih vidjeti, ali terapiju i terapijske metode i dijagnozu moraju postaviti političari. Svake četiri godine imamo priliku vidjeti na izborima koju nam terapiju nude i svatko onda odabire opciju koja mu najviše odgovara.

Dakle, ne biste se usudili davati ocjenu o mentalnom zdravlju nacije...

To mogu govoriti iz rakursa građanina, ali ne i kao psihijatar Vlado Jukić. Vidim ono što vide i ostali građani, vidim da postoji određeni nesrazmjer između onoga što bismo htjeli i onoga što bismo mogli i što jesmo. Koji su razlozi takve disproporcije? Ima ih puno. Jedan od razloga je upravo to što ponekad hoćemo više od onoga što realno možemo. Nedavno mi je bilo drago čuti prof. Mirjanu Krizmanić koja je rekla da ima ljudi koji su jednostavno neradnici, a koji ne traže ništa manje od onih koji rade. Rad je jako važan za mentalno zdravlje. Istina, ne moramo raditi 10 do 12 sati dnevno, ali moramo marljivo raditi i moći živjeti od svoga rada. Ako želimo nadgradnju, a ja tako radim preko 40 godina, onda moramo uložiti dodatan trud. No to “malo više” treba biti do granica podnošljivosti i vlastitog izbora. Nema smisla da te netko drugi tjera.

Što je, osim rada, još ključno za postizanje unutarnjeg zadovoljstva kojem svi težimo?

Rad je vrlo važan faktor, ali još je važniji osjećaj koji iz rada proizlazi, tj. pripadnosti sredini, osjećaj da si vrijedan, da ti i tvoja obitelj možete živjeti od rada. Nadalje, komunikacija s ljudima je vrlo važna karika bez koje se ne može funkcionirati. Obitelj je, nažalost, u krizi, a sve je više onih koji je žele dodatno destruirati. Takvi možda imaju svoj način da žive sami i nose se s time, ali pitanje je do kada. Većina njih prije ili kasnije poklekne i počne podvlačiti crtu i pita se gdje sam bio i što sam radio. Nemati oslonac u obitelji jedan je od najvećih problema i ako ne zaustavimo destrukciju obitelji, bit će nam sve gore.

U što najviše treba “ulagati” kako bismo postigli svoj maksimum? Jesu li za uspjeh važniji snažno samopouzdanje i upornost od, primjerice, inteligencije?

Samopouzdanje i upornost su važni, ali ne znači da te uvijek vode ka sreći. To su stvari koje mogu zavarati. Biti snažan nije dovoljno kako biste bili sretni i zadovoljni. Puno je važnije biti zadovoljan i mirno živjeti nego biti moćan, inteligentan i samopouzdan. Samopouzdanje je, jasno, važno, ali u kojim okvirima i do koje granice. Osim toga, nemaju svi ljudi potencijala toliko davati od sebe da bi mogli ostvariti život bez nekih problema. Veliki broj ljudi pati, ali često ne prepoznaje izvore svoje patnje. Ali nema nigdje veće sigurnosti od sigurnosti obitelji i zato zagovaram obitelj i poručujem onima koji neoprezno ili drsko rade protiv obitelji, olako govore o razaranju obitelji i djeci koja će manje patiti ako im se roditelji rastanu, neka to ne rade. Zbog čega ja kao roditelj ne bih, uvjetno rečeno, “patio” i prilagodio se zbog svog djeteta i sebe samoga. Ovdje, naravno, ne govorim o ekstremnim slučajevima, no ako znamo da se u Hrvatskoj svaki četvrti brak raspada, lako je zaključiti da olako odustajemo. Nema niti jedne situacije u životu koja se obnavlja sama po sebi, bez uloženog truda. Tako je i s obitelji, ako u nju ne ulažeš, uvenut će.

Posljednje vrijeme mnogima se čini kako su ljudi postali nestrpljivi i netolerantni, ne znaju se nositi ni s najmanjim problemom i na sve burno reagiraju. Svjedoci smo čestih ubojstava među supružnicima, susjedima...; oružjem se maše na svakom koraku. Zašto je to tako? Gdje griješimo?

Opet ću uperiti prst u frustracije u realnom životu koje se prenose i na međuljudske odnose. Teško je ostaviti brige sa strane i doći kući veseo, no treba se i znati svađati. Svađa raščišćava stvari i čisti atmosferu, no treba znati dokle možemo ići i gdje je ta razumna granica koju ne smijemo prijeći. Ta granica nije tako niska da se moramo bojati da ćemo brzo doći do nje, puno je niža granica frustracije na kojoj se odustaje. Nisam za bezglavo trčanje naprijed, ali ne i za odustajanje. Najlakše je odustati, dignuti ruke i reći “Ja to ne mogu!”, ali treba se boriti, za obitelj, za radno mjesto, dobre odnose s ljudima... Iza svakog pravog uspjeha stoji trud i rad.

Danas je, više nego ikada prije, prisutan natjecateljski duh među ljudima. Svi su, primjerice, nezamjenjivi na poslu, djeca su im najpametnija, izvrsni sportaši, glazbeni geniji, a i društvene mreže prikazuju samo savršene živote. Koliko je opasna ta težnja za idealizmom i jesmo li slabi ako smo prosječni?

Stalno valorizirati sebe i svoje najbliže definitivno vodi ka autodestrukciji. Mogao bih vam navesti najmanje deset imena koja su nekada bila jako zvučna, a sada ne postoje. Treba biti svjestan da je slava bremenita i prolazna. Tko to ne prepozna, bit će razočaran. Mi imamo problem narcističke kulture. Niste dovoljno lijepi, ako to ne pokažete. Niste uspješni ako niste na naslovnicama. Narcisoidnost čak i postoji u klasifikacijama psihičkih poremećaja, no neki su je pokušali izbaciti pod izlikom da su svi takvi, žele druge podrediti sebi. Srećom, nisu uspjeli, no pitanje je hoće li im uskoro to poći za rukom. Narcistički poremećaji sve se češće registiriraju na cesti, ali ne i u liječničkim ordinacijama, jer nitko se psihijatru ne javlja zato što je narcis. No može se javiti depresija jer njegova narcistička potreba ne dolazi do izražaja. I to je još jedan od razloga zašto je sve više depresivnih ljudi.

Jesu li psihički bolesnici kod nas i dalje stigmatizirani ili se to polako mijenja?

Treba reći da ljudi od psihičkih poremećaja obolijevaju kao i od svake druge bolesti. Da, stigmatizirani su, ali ja bih rekao da nema skupine ljudi koja nije stigmatizirana; stigmatizirani su oni koji nose naočale, koji imaju drugu boju kože, koji su na bilo koji način drugačiji... Činjenica je da su psihički bolesnici stigmatizirani više od drugih, ali mislim da se ipak stvari posljednjih godina mijenjaju. Branitelji koji su oboljeli od PTSP-a tome su, smatram, jako pridonijeli na neizravan način. Ako se oni javljaju psihijatru i traže pomoć, onda je to ohrabrenje i za one druge koji boluju od shizofrenije, manije, depresije, alkoholizma. Dobrim liječenjem mi također pridonosimo destigmatizaciji. Ako bolesnik koji izlazi iz bolnice Vrapče bude dobro izliječen ili zaliječen, ako dobro funkcionira u svojoj sredini, on će napraviti veliki posao na destigmatizaciji. Nikad neće u potpunosti doći do destigmatizacije, no – kao i u bilo kojim drugim situacijama - kada tražimo apsolute, onda smo na putu da odustanemo od borbe.

Foto: Shutterstock

Danijela Petrov/Ordinacija.hr magazin

 Prati nas na Viber Public Chatu!