Jedno od najdestruktivnijih emocionalnih stanja jest osjećaj da smo žrtva. To je praktički vrsta psihičke paralize, koja nam oduzima jako puno energije i onemogućava razvoj. Kako prepoznati jesmo li u toj ulozi?
Imate li dojam da vam ništa ne ide od ruke, da su okolnosti protiv vas i da vas ljudi često povrijede ili iznevjere? Jeste li često tužni, ljutiti, uplašeni? Čini li vam se da razdoblja problema traju puno dulje od perioda ispunjenih uspjehom i zadovoljstvom?
Nogometni poučak: Uspjeh stiže kad igramo za druge
Koga okriviti?
Lako je za takve emocije i situacije (o)kriviti stanje u državi, partnera, lošeg šefa, horoskop i slično, ali puno je bolje jednostavno priznati kako smo zapravo zaglavili upravo u ulozi žrtve. Većina živi životom žrtve a da toga nije svjesna.
A dovoljno je okrenuti se oko sebe, malo proanalizirati o čemu slušamo od drugih ljudi, što mi njima govorimo, o čemu govore političari, što donose mediji. Fokus je na problemima, negativnom, lošim ishodima i još gorima prognozama.
A tko svijet doživljava na takav način? Pa, žrtva, naravno! Ulazak u tu ulogu i identificiranje sa sviješću žrtve u mnogo je slučajeva čak i nasljedan. Imaju li članovi obitelji identitet i stil života žrtve, velika je vjerojatnost da će ga i potomci automatski prisvojiti, prigrliti.
Naravno, identitet žrtve može biti i posljedica neke traume, a može ga se i jednostavno prekopirati od ljudi s kojima se najviše družimo ili iz šireg socijalnog okruženja. Pitate se zašto bi netko želio biti žrtva? Zašto bi pristao živjeti život ispunjen osjećajem bespomoćnosti?
Razloga je više. Možda će u prvi mah zvučati kontradiktorno, ali najčešće ulazimo u svijest žrtve kako bismo izbjegli bolne osjećaje. Recimo, većina ljudi nije imala idilično djetinjstvo i iznimno je osjetljiva na kritiku.
Što nas sve može naučiti igra naše reprezentacije na SP-u?
Nimalo jednostavan život
Kada ih netko kritizira, odmah im se budi osjećaj da su loši ili da su nešto grdno zgriješili. Budi se osjećaj da su nevažni, ali i da se taj koji kritizira loše odnosi prema njima.
Pritom duboko u svakome tko je u svijesti žrtve leži dijete koje za sebe misli da je „loše“ i da nitko ne mari za njega. Mnogi tada posežu za ulogom žrtve jer im ona daje izgovor za sve što im se u životu događa. Tako izbjegavaju suočiti se sa stvarnim emocijama i problemima, a oni ostaju ispravni, nepogrešivi, “nevini”. Život u identitetu žrtve nije nimalo jednostavan, ali se iz tog stanja svijesti može izaći.
Taj proces počinje priznavanjem da smo se veći dio života ponašali kao žrtve okolnosti, situacija, ljudi, a do kraja putovanja donosi promjenu misli, emocija, reakcija, odluka i vjerovanja.
Izlazak iz modela žrtve može početi pitanjem gdje se sve u svome životu osjećamo kao žrtva? U ulozi bračnog partnera, zaposlenika, roditelja, političke jedinke? Obvezno je i pitanje koje moramo postaviti sami sebi: pomaže li nam identitet žrtve? Nije loše zapisati na papir u kojim vam je situacijama i kako pomagao identitet žrtve, ali i kad i kako vam je taj model ponašanja odmogao?
Pokušajte domisliti je li postojala neka adekvatnija reakcija za te konkretne situacije pa i njih opišite. Ovom malom analizom steći ćete dragocjen uvid u svoju realnost i dobiti objektivniju perspektivu. Potom slijedi korekcija naučenog ponašanja. Počnite mijenjati svoje ponašanje od situacije do situacije vodeći računa da ono u konačnici mora biti u skladu kako s vašom tako i tuđom dobrobiti. Budite strpljivi prema sebi i dajte si vremena.
Svijest žrtve je duboko ukorijenjena u našem društvu, pa je za potpuni izlazak iz tog modela potreban predan i kontinuiran rad na sebi. Stoga, osluškujte sami sebe i svoje unutarnje dijaloge. Bit će otpora, ali vrijedi truda.
Na kraju puta kvaliteta je života na sasvim novoj, višoj razini. Pogledajte samo naše nogometaše. Ničeg od ovog ne bi bilo da su pristali na ulogu žrtve i podčinjenih.
Psihologinja objašnjava zašto smo se svi zaljubili u Šimu Vrsaljka i naše Vatrene
Bojana Svalina, duhovni terapeut, osobni savjetnik i autorica knjige “Put prema sebi”
Foto: Pixsell
