Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Bojim se vlastitog oca

Objavljeno 02.04.2019.

Psihološki problemi

Još od malena sam imala odnos s ocem takav da nisam nikad smjela pričati ispred njega, nikad u djetinjstvu nisam mogla biti prirodna, uvijek je bio strah prisutan, kao da dolazim ispred vojnika tih par minuta, on je bio usmjeren na sebe, volio se srediti, izaći, i vrijeđao me u srednjoj školi. Moje prijateljice bi primjetile da se ponašam kao prema strancu da promjenim glas, samo u 5 minuta što bi bile s nama. Prva svađa s mužem kod njegovih kad su mi prijeteći rekli da će mi zvati oca, ja u šoku stojim i mucam, on se dere crna ovco. Sad imam 29 godina i živim s njim i majkom koju je isto uvijek zlostavljao, ja i moja djeca. Ja sam večeras obratila mu se s problemom, ali odgovor je takav kao da me nije uopće razumio i kao da ja bzvz stvaram problem. Skoro kao da mi je rekao da sam luda. Eto tako se osjećam tada i kao da se ne mogu obraniti od toga. Iznerviram se, ne znam kako dalje?

Nitko na svijetu nije zaslužio živjeti u zlostavljačkoj okolini, u ovom slučaju vašoj obitelji. Iz vašeg pisma ne shvaćam dobro jeste li se usput rastali ili živite svi zajedno pod istim krovom. Kako god, činjenica da živite i dalje s osobom od koje umirete od straha ne pomaže riješiti problem. Kad netko od djetinjstva živi s ocem zlostavljačem i bespomoćnom majkom te traume i strahovi ostavljaju tragove za cijeli život. Oporavak je moguć, ali pod uvjetom da se za početak maknete od tamo. Svaka vrsta zlostavljanja ima svoje ime i svoju sankciju samo mnoge osobe od straha ne traže pomoć jer misle da se ništa ne može promijeniti ili da će biti još gore. Može li biti gore od straha koji živite svakodnevno? Što danas mislite o tome što je vaša majka ostala s ocem u braku i nije ga prijavila kad ste vi bili mali? Mislite li da je danas moglo biti drugačije? Danas ste vi majka i djeca vam žive u istom tom domu. Mislite li da je to sigurna okolina za njih? Mislite li da vaša djeca neće doživjeti zlostavljanje kao vi i vaša majka? Mislite li da djeca nisu zlostavljana ako samo promatraju zlostavljanje? Mislite li da će ta djeca odrasti u sigurne, voljene i samopouzdane osobe gledajući vas kako živite u strahu? Ne znam kakva je situacija danas, ali čim vi ne možete razgovarati s ocem opušteno i ravnopravno pretpostavljam da je stega i strah ozračje vašeg doma. Pitate me na kraju pisma kako dalje? Odgovor postoji, ali za to vam treba savjetovanje, vodstvo i podrška stručne osobe.  Za početak otiđite u Centar za socijalnu skrb na jedan informativni razgovor. Ispričajte im svoju priču i poslušajte ih kakve sve mogućnosti za vas postoje. Ne znam radite li ili ne, kakve su vam mogućnosti za samostalan život s djecom. Bez obzira na to i na ta će vam pitanja Centar dati odgovore i pružiti vam odgovarajuću pomoć. Ako ni s kim o tome ne budete razgovarali ništa se neće promijeniti. Zlostavljanje je kažnjivo djelo, ali se nikoga ne može kazniti ako se za to ne zna. Ako imate mogućnost u gradu/mjestu gdje živite psihologa ili psihijatra iskoristite njihovu pomoć za ohrabrivanje same sebe, podizanje samopouzdanja i rješavanja strahova od oca. Svog oca ne možete promijeniti, ali sebe možete. A kad se vi osnažite onda će i vaš, neki budući, razgovor zvučati drugačije. Uvijek možete nazvati telefon za pomoć zlostavljanim ženama i s njima razgovarati o tome kako dalje.  Do “dalje” ima puno koraka. Ohrabrite se za prvi, na tom putu će vam netko pružiti ruku za drugi i tako, korak po korak, otići ćete dalje. Sretno i hrabro!