Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Poštovana gospođo, napisali ste cijelo pismo, a u njemu niti jednog pitanja pa ne znam što biste točno htjeli čuti od mene. No, kako je vaše pismo dosta potresno i uživljavanje u vašu priču mi budi stanje užasa, jer jedino se tako može nazvati život jedne žene koja je godinama izložena fizičkom i psihičkom maltretiranju, napisat ću vam ono što bih bilo kojoj ženi na ovom svijetu rekla da je u toj situaciji. Kažete da ga volite? Koji dio točno njega volite? Što biste napravili da vas neki prijatelj svakodnevno vrijeđa i udara? Bi li vam i dalje ta osoba bila prijatelj i biste li mislili da vam na taj način iskazuje ljubav? Vjerojatno ne, a vjerojatno biste ga za napad prijavili i policiji. Kad je osoba izložena dugogodišnjem maltretiranju u braku onda se dogodi to da osoba postane sretna zbog mrvica, zbog onih rijetkih trenutaka kad je sve mirno. Ne kažem dobro već mirno, jer ne može nikada biti dobro ako ste jučer dobili šamar, a danas vas navodno voli. Može biti samo povremeno mirno, a ostatak vremena se tresete u strahu i osluškujete u kakvom je stanju danas vaš suprug. Hoće li vas opaliti šakom ili samo nogom u guzicu, a možda je ipak dobre volje? Mislite li vi da je netko u stanju zaista voljeti tko ti istovremeno može nanositi bol? Nakon toliko mučnih godina osoba koja kroz to prolazi može se osjećati bezvrijednom kao krpa za pod i istovremeno ne imati snage niti ideju da bi mogla sama dalje.  Da sam vaša susjeda moja građanska dužnost bi bila da vam supruga prijavim policiji. Kad bi netko tako tretirao vašu kćer što biste joj rekli?  Mama vas nije rodila niti da budete nečija žrtva niti patnica. Trpljenjem ovakvih stvari i svojoj djeci šaljete poruku da je ok živjeti u nasilju. Ako imate kćer možda će i ona pristati trpjeti nasilnog muža, jer je tako naučila od vas, a ako imate sina možda će njemu biti normalno raditi svojoj ženi isto što i vama njegov otac, jer je isto tako naučio da je to normalno, jer se nakon toga ništa nije promijenilo. Vi ostajete i pravite se da je sve ok, a on i dalje po starom. Osobe koje imaju ovakve patološke ispade u svom ponašanju poput vašeg supruga ni ne vide problem, jer problem ste uvijek vi, naravno. To što on vas vidi kao glavnog krivca samo potvrđuje njegovu patologiju. Sama slika vas koja hoda gradom i ne zna gdje da gleda da vas suprug opet ne bi optužio meni je ravna slici iz logora u kojem vas neki mučitelj tuče zbog nepostojećeg razloga. Vi ste jedino problem samoj sebi, jer si još uvijek niste dali zeleno svjetlo da pobjegnete što dalje od takve osobe, jer tek kad se maknete od svega toga shvatit ćete kolikoj ste traumi bili cijelo vrijeme izloženi. Čovjek navikne na svašta. I u ratu su naši sugrađani navikli na granate nakon nekog vremena, ali to ne znači da ih te iste granate nisu duboko oštetile i ranile im tijela i duše.  Maknite se iz toga i prijavite ga. Prvi korak je najteži, al kad njega napravite dalje će biti sve lakše.  Zaštitite se. Pronađite podršku u nekoj udruzi za zaštitu zlostavljanih žena. Potražite psihološku i svaku drugu podršku, jer je važno da kroz taj proces ne idete sami. I niste krivi, niste ni kurva, niste ni prljavi, ali kad to slušate godinama onda na kraju u to i povjerujete. Volite samu sebe. To je prvi korak da vas i drugi vole i cijene.