Moja kćer je upravo napunila 7 godina, predškolac, bila je na testiranju za školu. Psihologica mi je rekla komunikativna, otvorena, na testovima iznad prosjeka, ali da ju je promatrala tijekom rješavanja testova, da je sva bila u grču, skoro na rubu plača, i kada je završila da je rekla sigurno nisam dobro napisala. Rekla mi je da poradimo na samokritičnosti i samopouzdanju do škole. U vrtiću mi nisu ništa posebno ukazali, osim da voli biti prva, najbolja, ali da često i je jer je naprednija od drugih. Ja joj ne radim nikakav pritisak, nisam takav roditelj. Ne forsiram je na ništa. Trenira atletiku 3 godine, govori engleski (njena teacher ju je morala staviti sa starijom grupom jer je za svoje bile prenapredna). Na natjecanjima iz atletike gotovo uvijek osvoji jedno od prva 3 mjesta. Bojim se da je njen perfekcionizam i to moram biti najbolje ne odvede u frustraciju. Što mi je činiti? Ja joj govorim sto puta na dan da je tata i ja volimo, da nam nije bitno da bude najbolja u svemu, i kad smo išli u školu sam joj rekla opusti se, to je kao jedna mala radionica, a ona meni nije mama to je testiranje, rekle su tete u vrtiću...