Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Konstantno plačem i bezvoljna sam

Objavljeno 11.03.2019.

Psihološki problemi

Imam 17 godina, žensko sam. Ne znam što se događa sa mnom već godinu i pol. Nemam volje za ničime, osjećajna sam jako, ponekad agresivna, stalno sam tužna, bez volje. Konstantno plačem iako nemam nekih velikih razloga. Npr. kad se vozim autobusom odjednom suze na očima, ili kad sam u školi tokom sata mi se plače. Nemam probleme u obitelji apsolutno nikakve, materijalno imam što želim, prijatelje imam. Nikad dečka nisam imala jer uvjek osjećam strah da im se ne sviđam i uglavnom nemam lijepo mišljenje o sebi. Malo je reći da se mrzim. Svega me strah, doslovno se bojim sama na wc ako sam u kafiću, jer mi je u glavi svi će me sad gledat, joj što ako imam nešto na stražnjici, itd... Često razmišljam o samoubojstvu, meni je to normalno što tako razmišljam, kako jedva čekam da otiđem. Sebi sam obećala da ću ja otići s ovog svijeta kad ja hoću, svojom voljom. Također u školi sam vrlo dobra učenica. Često razgovaram sama sa sobom iako to ne primjećujem, ali mi kolege znaju reći opet sama sa sobom razgovaraš. Imam li kakav problem ili je normalno? Također mislim da me pubertet odavno prošao. A ovakvo stanje me svakodnevno prati već godinu i pol dana. 

Mnogi mladi ljudi u vašim godinama doživljavaju velike promjene raspoloženja, krize identiteta, pitanja smisla i svrhe života. U jednom trenutku mogu biti jako dobro raspoloženi, a već za sat vremena jako tužni, često bez nekog razloga. Mnogi imaju i problema sa samopouzdanjem. U toj dobi skloni smo sebe analizirati do krajnjih granica i to često na negativan način pa smo si često nezanimljivi, ružni i glupi, iako nam često dokazi govore suprotno skloni smo u toj dobi uviđati samo negativne stvari. Sve je to uobičajeno za tu dob. No, bez obzira na to što to sve može biti uobičajeno ponekad nije dobro reći da je to normalno za tu dob i pustiti vas da se sami borite s tugom, depresijom, lošom slikom o sebi. Kad ste bolesni, u smislu da imate visoku temperaturu i osjećate se loše, pokušavate li to sami riješiti ili idete liječniku? Pretpostavljam da je vaš odgovor ovo drugo pa je iz moje perspektive puno bolje potražiti pomoć psihologa ili psihijatra za mlade kad se loše osjećamo kroz dulje vrijeme nego kročiti sam kroz ponekad nepreglednu šumu. Ono što mene kod vas najviše brine je što često razmišljate o samoubojstvu i što vam je to normalna stvar. O tome biste trebali hitno razgovarati s nekom stručnom osobom. Druga neobična pojava je što ne primjećujete da pričate sa samom sobom. Po mom mišljenju vaše stanje predugo traje i vrtite se u krug. Ako stalno razmišljate o negativnim stvarima, ako često osjećate strah zbog predviđanja mogućih negativnih stvari koje bi se mogle dogoditi, ako se zbog svega toga ponašate drugačije nego što biste htjeli onda nije čudno da često plačete i imate crne misli. Ponekad se kemijski balans u mozgu kojeg svi imamo kako bi doživljavali stvari na ispravan način može potpuno poremetiti i zbog toga možemo osjećati strahove, imati velike promjene raspoloženja pa čak i pričati sa sobom. U tom slučaju nam opet najbolje mogu pomoći psiholozi i psihijatri s odgovarajućom terapijom. Nadam se da vas nisam još više zbunila sa svim ovim informacijama. Namjera mi je da vas potaknem da potražite pomoć, jer ćete tako najbrže i najlakše naći put za rješenje vašeg problema, a rješenja ima. Ako čekate i dalje možete ostati u začaranom krugu, a to zbilja nije potrebno niti nakon godinu i pol produljavati takvo stanje.  S drugačijim pogledom i iz drugog kuta svijet može izgledati potpuno drugačije. Dopustite si da uz pomoć i vi budete dobro.