Tri mjeseca pratili smo napredak 18-godišnjeg Marka Mađara iz Vinkovaca koji boluje od cerebralne paralize, a koji je prošao konvencionalnu i robotsku rehabilitaciju u zajedničkom projektu Specijalne bolnice Arithera i portala ordinacija.hr.
Nitko nije ni sumnjao u pozitivan ishod terapije koja mu je pomogla da bude samostalniji i pokretniji. No, koliko god Marko, njegovi roditelji, terapeuti i novi zagrebački prijatelji bili sretni zbog njegova napretka, toliko su i tužni zbog njegova skorašnja odlaska kući. Tri mjeseca naprosto su proletila, a mama Đurđica ne može vjerovati da je upravo njeno dijete imalo priliku proći ovu zahtjevnu i toliko potrebnu terapiju.
Marko se zahvaljujući ovoj terapiji puno ispravnije drži, ispravio je leđa, ojačao trup, stabilniji je u hodu i može duže hodati. Marko se sada može sam odjenuti i obuti što do sada nije mogao. Posebno me oduševljava ta njegova desna ruka koju je počeo koristiti, koje je sada svjesniji i kaže da osjeća dlan. Ono što je najvažnije, uslijed svih tih promjena, moje dijete je postalo sretnije, nestale su neke njegove frustracije i ovaj njegov napredak je daleko više nego što smo očekivali, govori nam presretna mama.
Marko (18) boluje od cerebralne paralize, a robotska tehnologija pomoći će mu da kvalitetnije živi
No, početak za Marka, kaže, nije bio jednostavan:
“Kada smo tek stigli u Zagreb, prvih mjesec dana je plakao i želio kući jer je bio odvojen od svojih prijatelja, a sada smo došli do toga da želi produžiti ostanak u Zagrebu. Ovdje su svi bili divni prema nama, Markov terapeut Kristijan je imao jako puno strpljenja za njega, puštao mu pjesme makar pomalo ispaštali drugi pacijenti, davao mu zadatke koje je morao rješavati kod kuće i stvarno se jako trudio. Marko nije odustajao ni jedan dan terapije i bio je jako uporan i svaki dan vježbao po tri sata. Vjerujem da će se sada preko ljeta dobro odmoriti i da će se u tom opuštajućem stanju rezultati terapije još bolje doći do izražaja”, objašnjava mama Đurđica koja se od srca zahvaljuje i Molitvenoj zajednici Srca Isusovog koji su snosili troškove stana i režija u Zagrebu.
Upoznao sam mnogo divnih ljudi
“Velika su nam podrška, kad god smo ih trebali došli su i pomogli oko Marka, i kad mu tata nije bio ovdje. Bili su ne samo materijalna nego i ogromna duhovna potpora.”
Marko nam se pohvalio kako sada može mnogo toga što prije nije mogao; oprati zube sam, odjenuti se, čak i hranu uzeti, ali i otključati te zaključati bravu. Povratku kući se jako veseli jer ga u Vinkovcima čekaju njegovi stari prijatelji, okolina, dom…
Kod kuće me čekaju i moji kućni ljubimci, dva maltezera i labrador, moja Xbox konzola. Imam i veliko dvorište i sprave za vježbanje na kojima vježbam, priča nam Marko i kaže kako će mu nedostajati i Zagreb:
“U Zagrebu sam upoznao mnogo divnih ljudi. Bio sam na Kamenitim vratima i na Gornjem gradu, vozio se žičarom, posjetio Varaždin, Mariju Bistricu, Ludbreg… S Marinom Ivanovićem Stokom sam snimio spot za njegovu pjesmu i to mi je bila velika želja, ali neću se praviti važan s time u Vinkovcima, to nije moj stil. Imam mnogo prijatelja koji su cijelo vrijeme uz mene i na tome im svima želim zahvaliti kao i svojim terapeutima Filipu, Danijeli i Kristijanu s kojim imam poseban odnos.”
Markov napredak je došla procjeniti i njegova dugogodišnja fizioterapeutkinja koja je s njim radila od 2012. do 2017. godine.
S Markom sam radila pet godina i to u kućnim posjetima, dva do tri puta tjedno nakon njegove škole. Naši susreti su bili jako dinamični, prvo je išlo nagovaranje na vježbanje jer on je već bio aktivan cijeli dan u školi, “Marko, možeš ti to”, a onda je to brzo prihvatio i vježbao. Sada smo se sreli prvi puta nakon godinu i pol i promjene su itekako očite. On je sada puno stabilniji pri hodu, može stajati na mjestu i razgovarati s osobom bez da se gubi u prostoru. Njegova ruka ima puno glađi pokret i općenito je puno pokretnija i doista sam sretna zbog ovog njegovog napretka koji vidim, kaže nam zadovoljno Nikolina Delaš, bacc. physio.
Produženje hodne pruge
“Kod neuroloških pacijenata glavni terapijski cilj jest osposobljavanje za što samostalnije obavljanje aktivnosti iz svakodnevnog života, uz nikakvu ili minimalnu pomoć druge osobe. Taj je cilj kod Marka postignut. Naučio je samostalno se odijevati, obavljati osobnu higijenu, obuvati i vezati cipele, za što mu je prije bila potrebna pomoć roditelja. Osim toga, kako navodi i sam, produžila mu se hodna pruga bez potrebe za zaustavljanjem i odmorom, može savladati penjanje stepenicama bez držanja za rukohvat i pomoći druge osobe, hod je stabilniji, a ruka puno opuštenija”, objasnila je Danijela Dobrić, dipl.physioth iz Specijalne bolnice Arithera.
Nakon mjesec i pol dana terapije, Marko je manje ovisan o tuđoj pomoći
Maja Posavec
Foto: Arithera
