Ljutnja je emocija koju svi osjećamo s vremena na vrijeme i sama po sebi nije problematična. Čak štoviše, korisna je jer ljutnjom dajemo do znanja drugima da nas njihovo ponašanje smeta.
Drugim riječima, pokazivanjem ljutnje ili iritiranosti motiviramo druge da se ne ponašaju na način koji nas smeta. Međutim, da bismo postigli ovaj željeni utjecaj na ponašanje drugih u svakodnevnim situacijama dovoljna je jako mala količina ljutnje. Veća količina ljutnje proizvodi sve manji učinak, a s daljnjim porastom postaje i kontraproduktivna. Pa tako ako se pretjerano ljutimo, drugi se znaju prema nama ponašati još gore. Nažalost, većina ljudi misli da ako umjerena količina ljutnje nije pomogla, možda trebaju biti još ljući i agresivniji.
Što nas ljuti?
Postoje tri skupine poticaja koji izazivaju ljutnju: iritansi, gubici i prijestupi.
- U iritanse spadaju buka, vrućina, kašljanje, glasno žvakanje, ponavljajući zvukovi i sl.
- Gubici također dovode do ljutnje, a mogu biti financijski (npr. netko nas polije kavom po novoj košulji), vremenski (npr. prijatelj kasni na dogovor ili dugo čekamo na red kod doktora), ali i simbolički poput npr. gubitka „obraza“ (npr. kada nas netko osramoti u društvu).
- Prijestupi se događaju kada netko prekrši naše životno pravilo. Npr. većina ljudi ima pravilo da obećanje treba ispuniti ili da se povjerene tajne trebaju čuvati pa kada neko prekrši dano obećanje ili oda našu tajnu, osjećat ćemo ljutnju.
Zašto nas ne ljute iste stvari?
Jedan od razloga zašto nas ne ljute iste stvari jest činjenica da ljudi imaju različita pravila. Primjerice, neki ljudi vjeruju da „stvari uvijek trebaju biti pravedne“ i iznimno će ih naljutiti činjenica da je netko dobio posao preko veze, da su dobili manju ocjenu na ispitu nego što su zaslužili ili da rade više posla od kolege koji je jednako plaćen.
S druge strane, neki ljudi vjeruju da „život nije fer“ i da se nepravde događaju svakodnevno, pa će njih ovi događaji manje uzrujati. Neki ljudi vjeruju da „stvari trebaju uvijek ići po planu“ ili „onako kako su oni zamislili“ iako toga možda nisu posve svjesni. Njih će osobito razljutiti promjene planova, nemogućnost da nešto učine na način na koji su zamislili ili činjenica da se drugi ljudi ne trude uvijek prilagoditi njihovim planovima. Postoje i razna druga pravila i vjerovanja koja su povezana s češćim doživljajem ljutnje. Ova pravila usvajamo na temelju iskustva koja smo doživjeli kroz život.
Kako to da nekada uspijemo kontrolirati ljutnju?
Postoje situacije u kojima skoro svi ljudi uspiju kontrolirati ljutnju. Primjerice malo tko će se izvikati ili nasrnuti na policajca ili na liječnika kod kojeg želi na pregled. Ljutnju obično kontroliramo kada se bojimo da bi njezino pokazivanje moglo imati negativne posljedice. Primjerice, ako se izvičemo na policajca možemo dobiti kaznu ili završiti u pritvoru, a ako se izvičemo na liječnika možda ćemo dobiti lošiju uslugu.
Mora li se ljutnja „izbaciti“ ili „ispuhati“?
Iako većina ljudi vjeruje da je nužno da ljutnja na neki način „izađe van“, istraživanja to ne podržavaju. U većini slučajeva, ako ljutnju ne pokažemo, ona će s vremenom biti sve manja i manja. Često puta kada se smirimo stvari vidimo jasnije i donosimo kvalitetnije odluke. Neka istraživanja pokazuju da što više „izbacujemo“ ljutnju i bijes, to smo još više ljuti.
Što ako smo stalno ljuti?
Neki ljudi imaju niži prag tolerancije i smetaju ih brojne stvari kojima drugi ne pridaju pažnju. Oni imaju stroža pravila o tome kako bi se drugi trebali ponašati i skloniji su prijestupe drugih pripisati njihovoj prirodi (npr. vjeruju da su drugi općenito neodgovorni ili zlonamjerni), a manje nekim promjenjivim okolnostima (npr. kolega je pod stresom ili me je pogrešno razumio). Biti stalno ljut i nezadovoljan prilično je neugodno za osobu, ali ima i vrlo štetan utjecaj na privatne i poslovne međuljudske odnose.
Preko 50 studija koje su obuhvatile preko tisuću ljudi pokazalo je da je su tehnike kognitivno-bihevioralne terapije vrlo uspješne u kontroli ljutnje. Kognitivno-bihevioralni tretman pretjerane ljutnje uključuje preispitivanje i mijenjenje disfunkcionalnih pravila i vjerovanja, učenje tehnika kontruktivnog rješavanja socijalnih problema, educiranje o emocijama i učenje ranog prepoznavanja ljutnje, trening asertivnosti, mindfulness tehnike itd.
Autori: dr.sc. Dragana Markanović, prof.psih. i Branka Bagarić, mag.psih.
Hrvatsko udruženje za bihevioralno-kognitivne terapije (HUBIKOT), Šenoina 25, Zagreb
