Dr. Ante Bagarić, psihijatar Klinike za ovisnosti bolnice Vrapče, odgovorio nam je na sva pitanja i nedoumice vezane uz ovu ovisnost, njene posljedice, ali i dao savjete kako se ponašati ukoliko u obitelji ili bližoj okolini imate ovisnika o kockanju.
Marijana je imala brata. Bio je jednostavan, zanimljiv, društven… Ipak, pravu i ne tako lijepu istinu o njemu saznala sam nešto kasnije; „Iscrpio je sebe i obitelj dugogodišnjim kockanjem zbog čega smo ostali bez svega. Bili smo uz njega u pokušajima liječenja koje je u par navrata prekidao. Nagomilani dugovi, godine borbe i bezuspješne pomoći… Umorni od svega, počeli smo ga ostavljati. Nitko od nas nije živio svoj život, svi smo živjeli njegov. Prošli smo s njim nekoliko pokušaja suicida i sada, kada smo digli ruke od njega, to je i napravio. Zar mu je sve to bilo važnije od nas?“ – pričala mi je Marijana nakon pokopa svoga brata.
Zbog nje i zbog nekih od vas koji prolazite kroz slične probleme, odlučila sam saznati više o ovoj rijetko spominjanoj ovisnosti. Iskreno, ni sama nisam znala treba li ovo pripisivati bolesti ili se radi samo o hiru pojedinca i njegovoj sebičnosti.
Dr. Ante Bagarić, psihijatar Klinike za ovisnosti bolnice Vrapče, odgovorio nam je na sva pitanja i nedoumice vezane uz ovu ovisnost, njene posljedice, ali i dao savjete kako se ponašati ukoliko u obitelji ili bližoj okolini imate ovisnika o kockanju. Kako ga prepoznati? Pročitajte i saznajte više!
Je li kockanje uistinu ovisnost?
Da, to je ovisnost! Prema dvjema najaktualnijim i najutjecajnijim medicinskim klasifikacijama, a to su Međunarodna i američka, DSM-IV, patološko kockanje je “Poremećaj kontrole poriva”. U tu skupinu, među ostalima, ulazi i kleptomanija, piromanija i dr. Ipak, u stručnim literaturama u zadnjih par godina, ovaj se poremećaj jednostavno naziva ovisnost o kockanju.
Kako definirati kockara i njegovu ovisnost?
Kada osoba svakodnevno i bez mogućnosti kontrole pretjerano kocka, onda to nazivamo ovisnošću o kockanju. Većinu dana provode kockajući i bezuspješno pokušavaju prestati. Umjesto prestanka, kockaju i više no što su namjeravali, zadužuju se, lažu bliskim osobama i zapostavljaju svoje obaveze. U našoj bolnici postoji aktivan program liječenja ove ovisnosti. Ovisnici mi često pričaju kako kada uđu kockarnicu nemaju interese ni za najljepše djevojke koje tamo rade. Nije im bitno ni što će piti, jesti, niti vlastita obitelj, već svu svoju pažnju u tom trenu fokusiraju na kockanje. To im okupira cijelu ličnost i njihovo ponašanje.
Je li to na neki način ovisnost o adrenalinu?
Istražuje se još razina serotonina, ali laički rečeno, to je dizanje adrenalina. Kada ovisnik sjedne za aparat, sve miče sa strane i ostaje samo to jedno uzbuđenje gdje će se kockica zaustaviti. Na prvi pogled čini se kako to rade zbog novčanoga dobitka, ali ona je sekundarna ili tercijarna. Upravo to uzbuđenje, ta kontrola rizika je glavna stvar što se događa kockarima.
Ima li ova ovisnost poveznicu s genima?
Kao i svi psihički poremećaji, tako i ovisnost o kockanju ima trojaku uzročnost; biologijsku (gensku), psihološku i socijalnu. Za oko 25 posto ovisnika o kockanju krivi su geni. Jedan dio je genski, ali jedan dio je usvojen i ponašanjem. Kao kod drugih psihičkih poremećaja, jaka je ta genska predispozicija, ali kod ove ovisnosti bitni su i psihološki i socijalni uvjeti.
Koliko je u Hrvatskoj prijavljenih ovisnika?
Točan broj ne znam, jer se ne vodi precizna evidencija. U svakom slučaju, malo ih je! Ali, nažalost, malo prijavljenih. Veći je broj onih koji nisu zatražili pomoć, a radi se o desetinama tisuća. Do sada ih se u našu bolnicu prijavljivalo 50-ak godišnje, dok je ove godine zabilježen porast, te se do sada javilo oko stotinjak. Kako mi nismo jedini koji se bavimo ovim problemom, pa uzimajući u obzir i ostale bolnice, moja slobodna procjena je da u Hrvatskoj imamo oko 500-ak prijavljenih liječenih ovisnika o kockanju godišnje.
Dakle, broj ovisnika je u porastu…
Tako je! Vlada prava epidemija. Usudio bih se usporediti ju s epidemijom svinjske gripe. Onako kako je kasnih 80-ih, a ranih 90-ih bila epidemija ovisnosti o opijatima, tako je sada epidemija ovisnosti o kockanju, koja svakim danom sve više izlazi na vidjelo. Za par godina tisuće će ih se javljati, još uvijek je to novi poremećaj. Još se sredstva imaju od kuda crpiti, a prava katastrofa uslijedit će kada prodaju namještaj, auto, kuće, što je normalan slijed ovoga poremećaja. Nakon toga slijede teški socijalni problemi, a potom i medicinski. Prava epidemija, a društvo još ne nalazi rješenje za sada.
Osim muškaraca, imate li iskustava sa ženama i tinejdžerima ovisnicima?
Puno godina je prošlo dok se žena nije kod nas prijavila na liječenje, a tek ove godine su se prijavile dvije žene. No, ta je ovisnost češća kod muškog roda, 2:1 ili 3:1 u korist muškaraca. Ipak, kako god ovo zvučalo ohrabrujuće, i žena ima jako puno. Aktivno se istražuju razlike u načinu kockanja kod muškaraca i žena. Iako brojčano ima manje žena kockara, one kockaju drugačije i pogubnije za sebe. Muškarci kockaju u grupama, dok žene kockaju same i to je specifičan ženski tip. Što se dublje ulazi u problem, istražuje se i otkriva puno novih činjenica, a među ostalima i teške i rijetke odluke odlaska žena na liječenje.
Također, postoji jako puno tinejdžera ovisnika. Prije je to bila srednja škola, a danas još i niže. Ovo je jako pogubno za 15-godišnjaka, to je prava katastrofa jer je zaustavljen njegov emocionalni razvoj koji se svodi na jednu patologiju, kontrolu, rizik, adrenalin, a sve druge stvari zapostavlja.
To je najteža i najrizičnija skupina ovisnika i imat će najteže posljedice. Nije isto biti ovisnik s 15 ili s 30, 40 i više godina.
Koliko traje terapija do potpunog izlječenja? Provode li se bolnička liječenja?
Ako je riječ o ovisnosti o kockanju, bolničko liječenje ne provodimo. No, ovaj poremećaj često dolazi i s nekim drugim poremećajima, kao što su depresija, anksioznosti, ovisnost o alkoholu, drogama i sl. Ako je neki od tih poremećaja više izražen, u tom slučaju provodimo bolničko liječenje. Ovisniku o kockanju je najbolje nastaviti svoj život i ne biti izdvojeni iz kruga obitelji, ali i biti aktivno uključen u izvanbolnički program.
Izvanbolnički program mora trajati dugo, rješenja ne dolaze za mjesec, dva, jer niti ovisnost nije nastala u kratkom periodu. Ova ovisnost je posljedica dugotrajno poremećene komunikacije u obitelji, nije se brzo došlo do te ovisnosti, pa tako ni liječenje koje zahtjeva radikalne promjene nije moguće brzo obaviti. Ne može se govoriti o mjesecima, možemo govoriti o stabiliziranju stanja u tom kratkom periodu, o uspostavljanju apstinencije. Pravo liječenje počinje tek nakon šest mjeseci do godine dana, a rezultati se mogu vidjeti nakon dvije godine aktivnog posjećivanja programa. Nažalost, i u svijetu i kod nas događa se da velik broj ovisnika napusti liječenje nakon samo par mjeseci iako su puno obećavali i dosta napredovali. No, po prekidu liječenja, svi oni uzroci koji su doveli do kockanja ostaju, a oni odlaze bez zadovoljavajućih rezultata.
Događa li se to jer ne odlaze na liječenje radi sebe već pritiska obitelji? Rade li to kako ne bi bili ostavljeni od svojih najbližih?
Obitelji su očajne, a dugovi veliki. Jedna od najčešći rečenica ovisnika je “još samo ovu noć kockam i ne samo da ću vratiti dugove, nego ću biti i na dobitku”- to im je ideja vodilja. No, osjeća kako ga nitko ne želi podržati u tome, a on je baš sada „uhvatio ritam“. Ako izgube taj zadnji puta, onda je to ipak bio pretposljednji put i tako u krug. Nešto slično kao kod heroina-treba im još samo jedna kombinacija dobroga heroina, a kod kockanja samo jedna dobra večer i sve će riješiti. Ali, ta večer nikada ne dolazi. Obitelji često ima krivu percepciju što je to ovisnost o kockanju, nazivaju ovisnike neodgovornima i sebičnima, ali rijetko to pripisuju bolesti. Ovisnik o kockanju je jednako bolestan kao i čovjek koji je slomio nogu ili ima astmu. Treba im intenzivna liječnička pomoć, a to obitelj i okolina ne žele prihvatiti.
Obitelj često nakon niza pokušaja ipak napušta ovisnika…
Da, to je tako, ali zar ćemo ostaviti čovjeka koji je slomio nogu i neće ići kirurgu? Ne, mi ga trebamo poticati da se javi u bolnicu, pa čak i ako se odluči odustati od tretmana. Obitelj ga, dakle, ne bi trebala nikada napustiti.
Ovo zvuči lijepo i stručno i to bi tako trebalo biti, ali obitelji su često iscrpljene. Što reći ženi koja se ujutro mora iseliti iz stana s djecom? Ima li ona više razumijevanje ili kapaciteta za toga čovjeka? Teško! No, naša je preporuka biti uz njega i podržavati ga u njegovom oporavku. Zato je nužno raditi sve više na programima liječenja ove ovisnosti i proširivati ih sukladno s povećanjem broja ovisnika.
Spomenuli ste depresiju, anksioznost… kao poremećaje koji dolaze s ovom ovisnošću. Uzrokuju li ti poremećaji ovisnost ili oni dolaze uslijed ovisnosti?
To je jedan negativan krug, a kockanje je uvijek posljedica. Netko tko pije alkohol, ne pije ga jer u kafiću ima alkohola, nego jer godinama ima vrlo ozbiljne probleme. Tako je i s kockanjem; ne postaje ovisnik jer se otvorila kockarnica, već dugo osjeća prazninu, depresiju, nepodnošljivost samoga sebe. Pristup aparatu ukloni te smetnje i to je suština kockanja, a ujedno i razlog teškoga liječenja. Osim što se teško liječi, teško se i razumije, jer ne ide za aparat kako bi zaradio i obogatio se, već ide jer mu je njegovo psihičko stanje nepodnošljivo. Kockanje smatra utjehom i bijegom od problema. On je depresivan i uplašen, a to nestane za ruletom. Tih nekoliko sati kockanja su mu silno lijepa, svi problemi odlepršaju. No, čim ode od ruleta, problemi se vraćaju, i dolazi još njih nekoliko. Iako čvrsto obećaju kako neće više kockati (i zaista misle tako), opet to učine. Nažalost, imaju iskustva rješavati svoje probleme na taj način i ako imaju pristup novcu, učinit će to ponovo. Uplest će se u nove dugove, nove laži, nova optuživanja. Ukoliko cijela obitelj ozbiljno pristupi liječenju, izgledi za izlječenjem su dosta dobri. Ako obitelj razumije svoju ulogu u tome, pomaže i kontrolira ovisnika, uspjeh je na vidiku. To se ne može postići optuživanjem i predbacivanjem. Ukoliko ponovo doživi loše stvari u obitelji i na radnome mjestu, osjeća kako nema izbora i probleme rješava opet kockanjem.
Kako sanirati već postojeće, nagomilane dugove?
Obitelj treba tražiti psihijatrijsku pomoć ili pomoć centra za socijalnu skrb kako bi se napravio program saniranja dugova. Pomoći kockaru treba, ali njegova uloga mora biti glavna u tome, sam mora sanirati dug. Ako mu se ponude novci, šaljemo mu krive signale jer je naučio kako izvući novac i opet će napraviti novi dug. Terapijom bi se trebalo naučiti kako ne raditi nove dugove. Ta terapija ne uključuje samo psihoterapiju već i psihosocijalnu zaštitu od novih povreda i dugova. Centri za socijalnu skrb trebaju imati stručne programe rada s tako teškim problemima.
Nikakvu financijsku potporu ne smije se davati ovisniku, ni u kom slučaju. Najveći dio novca upravo ode za taj „još jedan put“. Obitelj mora biti čvrsta i odlučna, ne postoji još samo ovaj put, mora naučiti čvrsto reći „NE“ pod bilo kojim uvjetima. Ovisnici zbiljski žele sanirati dugove i vratiti novce obitelji, i to im treba priznati, ali ih isto tako treba naučiti kako put kockanja nije dobar i nije moguć.
Ovisnici o kockanju nerijetko završavaju suicidom…
Kao i kod drugi psihičkih poremećaja (npr. depresija 15-20 posto), tako i kod ovisnosti o kockanju veliki je postotak onih koji završe samoubojstvom. Što preostaje osobi koja izgubi kuću, obitelj…? Ona je depresivna, izgubljena, neshvaćena… Do tada je sve probleme rješavala kockanjem, a sada ni toga više nema, nema novaca i puno je zla učinjeno bližnjima. Postoji puno slijepih i teških ulica u koje ovisnici o kockanju lako i brzo zalutaju i često postaju autodestruktivnog ponašanja. Kod takvih slučajeva radimo rehabilitaciju kroz dva, tri tjedna bolničkog liječenja, kako bi se otvorili novi putevi tim osobama. U našem liječenju prevencija je kako da ne dođe do suicida.
Ima li u Hrvatskoj dovoljno educiranih liječnika kaka je ova ovisnost u pitanju? Razgovara li se o njoj dovoljno?
Nema dovoljno educiranih liječnika, ali nije sve tako crno, radimo na tome. Neki socijalni radnici se educiraju, ali još uvijek je to nedovoljno za ovako teške stvari o kojima smo razgovarali. Puno je ovisnika i puno je članova njihovih obitelji, moraju se iznaći neka rješenja. Jedno od zanimljivih rješenja je da kockarnice plaćaju dodatne poreze koji će biti i korišteni isključivo za liječenje. U svijetu kockarnice vrlo lako pristaju na ovu ideju.
Također, nedovoljno se razgovara o ovome problemu, a vrlo je bitno da ljudi shvate kako je to bolest. Spomenuti američki DSM-IV uspoređujući tri najčešće ovisnosti navodi: „ovisnik o alkoholu popit će litru viskija i potrošiti 10 dolara, ovisnik o drogama nabavit će si dozu za 100 dolara, a ovisnik o kockanju će se vratiti s dugom od 100 000 dolara“. Ovime se pokazuje stravična statistika i ogromne, nepovoljne činjenice za cijelu obitelj i društvo općenito. Više od 80% ovisnika o kockanju počini neko kazneno djelo, iako su većinom miroljubivi ljudi bez kriminalne povijesti. Upravo zato je nužno iznaći način i sredstva za što više programa liječenja od ove ovisnosti!
„Ovim razgovorom smo i mi napravili jedan korak naprijed“- završio je dr. Bagarić ovaj informacijama iscrpan i ugodan intervju.
prof. Ivana Grbavac
