Rak dojke je uvjerljivo najčešći zloćudni tumor kod žena kako kod nas tako i u svijetu. Na njega otpada otprilike 1/4 novootkrivenih zloćudnih tumora kod žena. Njegova stopa incidencije se i dalje povećava, a ono što pogotovo zabrinjava je povećanje broja bolesnika u nižim dobnim skupinama.
Rak dojke se može pojaviti i u muškarca, ali znatno rjeđe tako da otprilike na 100 slučajeva raka dojke u žena otpada jedan rak dojke kod muškarca. Ono što ohrabruje je da se stopa smrtnosti smanjuje što se tumači poboljšanjem dijagnostike tako da se bolest češće otkriva u ranoj fazi (što naravno poboljšava prognozu) te napretkom u svim vidovima liječenja.
U Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina od raka dojke oboli otprilike 2400 pacijentica godišnje, a umre ih otprilike 900.
Danas je poznato više rizičnih čimbenika za nastanak raka dojke
Sve se više pažnje posvećuje genetici. Prema nekim istraživanjima i do 1/4 slučajeva raka dojke je genetski uvjetovano. Najpoznatije su mutacije na genima BRCA1 i BRCA2. Čak 80 do 90% žena koje posjeduje te mutacije će tijekom života oboljeti od raka dojke. Prema tome, žene koje u bližoj obitelji imaju jedan ili više slučajeva raka dojke svako su kandidati za genetsko testiranje. Zainteresirane se mogu javiti u genetsko-onkološko savjetovalište u Klinici za tumore gdje će dobiti sve potrebne informacije.
Ostali čimbenici koji su povezani s većim rizikom za razvoj karcinoma dojke su dob (rizik raste s godinama starosti), ranija menarha (prije 12 godine života), kasnija menopauza (poslije 55 godine), prva trudnoća nakon 30 godine (ili uopće nerađanje), nedojenje, oralni kontraceptivi, dugotrajno uzimanje hormonske nadomjesne terapije, zračenje prsnog koša i pretilost te hrana bogata mastima.
U dijagnostici važnu ulogu ima samopregled dojki (s kojim se preporuča započeti nakon 20. godine života), zatim anamneza i pregled od strane liječnika, mamografija, ultrazvučni pregled te magnetska rezonancija. Za postavljanje dijagnoze zatim se koriste citopunkcija, biopsija širokom iglom te ponekad i otvorena (kirurška) biopsija.
Patohistološki karcinomi dojke
Patohistološki se karcinomi dojke dijele u dvije velike skupine: neinvazivne karcinome (kod kojih maligne stanice ne probijaju bazalnu membranu i ne infiltriraju okolno tkivo) te invazivne kod kojih se tumor širi direktno u okolno tkivo te limfom u regionalne limfne čvorove i krvlju, dajući udaljene metastaze. Obje glavne skupine tumora zatim se dijele u više podvrsta.
Postoji više klasifikacija raka dojke, a danas je najprimjenjenija TNM klasifikacija kod koje T označava veličinu primarnog tumora, N označava eventualnu zahvaćenost regionalnih limfnih čvorova dok M označava prisutnost udaljenih metastaza.
Liječenje raka dojke
Liječenje raka dojke može biti lokalno (kirurško liječenje ili zračenje) te sistemno (kemoterapija, hormonska terapija te biološka i ciljana terapija). Danas se rak dojke najčešće liječi različitim kombinacijama navedenih vrsta liječenja. Određena liječenja provode se istovremeno, a neka jedno za drugim.
Liječenje najčešće započinje operativnim zahvatom kojim se odstranjuje maligna tvorba.
Ako je tumor u trenutku postavljanja dijagnoze velik (3 i više cm) ili je utvrđeno da se proširio izvan dojke (regionalni limfni čvorovi, udaljene metastaze na npr. jetri, plućima, kostima) prvo treba započeti sa sistemnim liječenjem, onda ako dođe do zadovoljavajućeg odgovora pacijenticu treba podvrgnuti operativnom zahvatu.
Postoje dvije glavne vrste kirurškog liječenja: pošteđena operacija (tumorektomija, segmentektomija) kod koje se odstranjuje tumor i okolno tkivo, te mastektomija kod koje se uklanja čitavo tkivo dojke. Mastektomija je ranije značila amputaciju dojke, dok se danas sve češće primjenjuje mastektomija s očuvanjem kože kod koje se odstranjuje samo tkivo dojke dok se koža (a ponekad i bradavica) sačuva, a nastala šupljina se ispunjava implantatom ili vlastitim tkivom (sa trbuha ili leđa).
Uvijek je potrebno odrediti i stanje limfnih čvorova tj. njihovu eventualnu zahvaćenost radi odluke o optimalnoj daljoj terapiji bolesti. Ranije je to značilo kompletno odstranjenje pazušnih limfnih čvorova (što je ponekad za posljedicu imalo slabiju funkciju ruke te njeno otjecanje) dok se danas ciljano vadi samo limfni čvor stražar, a u slučaju da je on zahvaćen kirurg se može odlučiti i za uklanjanje ostalih pazušnih limfnih čvorova.
Zračenje također spada u lokalno liječenje raka dojke. Njime se uništavaju tumorske stanice koje su magle zaostati nakon operativnog zahvata. Ponekad se zrači područje dojke, a ponekad pazuh. Jačinu i broj zračenja određuje radioterapeut ovisno i vrsti tumora, zahvaćenosti limfnih čvorova, prethodnom operativnom zahvatu te općem stanju pacijentice.
Sistemno liječenje polazi od pretpostavke da je rak sistema bolest te mu je cilj uništitit zloćudne stanice za koje se pretpostavlja da su se proširile van dojke. Rak dojke tako se može liječiti kemoterapijom, hormonskom terapijom (ako tumor ima pozitivne hormonske receptore) i imunoterapijom.
I na kraju, ponovo treba naglasiti da se radi o uvjerljivo najčešćem karcinomu kod žena, ali isto tako o bolesti koja se danas uspješno liječi, pogotovo ako se otkrije u ranom stadiju
Foto: shutterstock
Samopregled može spasiti život – Kako prepoznati kvržice na grudima?
