Priznajem da volim pročitati celebrity vijesti. Kažem “priznajem” jer me malo sram koliko ponekad u tome uživam. Vidjeti tko je što odjenuo na nekom glamuroznom događanju, tko s kim hoda, tko se rastao, tko se udebljao, tko se napio
S razvojem tehnologije i novih medija definicija reality showa kakav je nekoć bio Big Brother ili MTV reality showovi, dobila je potpuno novo značenje. Danas zbog brzine izvještavanja gledamo reality showove u malom na internetskim portalima, ali i kroz novu vrstu medija kao što je YouTube na kojem ljudi svakodnevno snimajući svoje živote otvaraju vrata u svoju intimu milijunskoj publici. Stoga nimalo ne čudi podatak da čitanje književnih djela kontinuirano opada i čini se da će se taj pad u budućnosti samo nastaviti.
Koji faktori dovode do nasilja u partnerskim vezama?
Svijet u fragmentima
Nekoć su bijeg u fiktivne svjetove pružali romani – viteški, povijesni, ljubavni, SF, kriminalistički. Danas je taj bijeg dobrim dijelom serviran kroz živote slavnih osoba. No, postoji važna dimenzija koju ovu vrstu bijega razlikuje od onog literarnog.
Za roman znamo da je u potpunosti fikcija, dok su životi celebrityija, zvijezda na socijalnim mrežama ili životi YouTubera negdje na pola puta između stvarnosti i fikcije. No, čini se da kao konzumenti toga često nismo svjesni.
Sklizak je to teren – s jedne strane, radi se o stvarnim ljudima od krvi i mesa, a ne izmišljenim likovima iz romana, no sve što o njima saznajemo, saznajemo preko posrednika, iz druge ruke. Iako mediji ne izvještavaju samo o onom lijepom, jer često čitamo i o skandalima, posjetim klinikama za odvikavanje, razvodima i prekidima, uvijek je pristup u svijet osobe o kojoj čitamo fragmentiran, uvijek dobijemo samo dio priče i to onaj dio koji će u tom trenutku osigurati najviše “klikova”, koji će šokirati, sablazniti ili izazvati divljenje i ushit. Ako pratite vijesti na portalima, možda ste opazili jedan nevjerojatan fenomen u komentarima ispod članaka: ista osoba jednog dana u komentarima može biti razapinjana i vrijeđana na sve moguće načine. Sljedećeg dana, ispod članka u kojem se hvali njezina haljina, gracioznost ili u kojem se priča o njezinom nesretnom djetinjstvu, komentatori će je veličati i zazivati blagoslov s neba. Tako u usporedbi s medijskim fragmentima stvarnosti, potpuno izmišljeni svijet romana paradoksalno postaje mnogo stvarniji nego reality showovi kojima smo izloženi na svakom koraku.
Zašto toliko teško priznajemo da smo u krivu?
Bajke za odrasle
Uzmimo za primjer nedavno kraljevsko vjenčanje u engleskoj monarhiji koje je izazvalo opću histeriju diljem svijeta pa tako i kod nas. Negdje sam pročitala da je zbog vjenčanja oboren rekord u broju poslanih ‘tweet-ova’. Na naslovnim stranicama portala danima se do detalja analizira svaka sitnica s vjenčanja. To nas ne treba čuditi. Riječ je o zatvorenom krugu – ljude to zanima pa klikaju, što je portalima potvrda da nastave s izvještavanjem, a što su ljudi nečemu više izloženi to će ih to više zanimati i tako se krug zatvara. Društvene mreže pune su slika na kojima princ zaljubljeno gleda u svoju mladu, a ispod stoji natpis: „Ako mene moj budući muž ne bude ovako gledao, ništa od vjenčanja“ ili nešto u tom stilu. Druga slika prikazuje tinejđericu Meghan koja s prijateljicom pozira ispred Buckinghamske palače, a pored toga stoji najnovija fotografija odrasle Meghan s tijarom na glavi. Iznad natpis: „Dreams do come true.“ Infantilnost takve slike ne treba ni komentirati, ali hej, to je ono što se prodaje. I kupci su odrasli ljudi, a ne djeca koja prije spavanja traže roditelje da im pročitaju bajku za laku noć. Netko bi možda razlog tražio u vremenu kojem živimo, no ljudi su oduvijek bili skloni eskapizmu, samo je on danas postao dostupniji i drugačiji jer su riječi na papiru zamijenili drugi, interaktivni prozori.
Ne znamo i ne možemo znati
I što je loše u svemu tome? Zašto bi bilo loše na dan, dva ili tri povjerovati u bajku i vjerovati u kraljevsko “happily ever after”. Tu se vraćam na početak ovog teksta. Nije nužno loše, ali je malo uznemirujuće. Jer baš kao u romanu i ovdje se radi o fiktivnom svijetu.
Međutim, u literarnom djelu možemo dubinski upoznati likove, promatrati ih u raznim situacijama, gledati ih kako se mijenjaju, suosjećati s njima, vidjeti što se događa iza zatvorenih vrata, dok u situacijama kao što su kraljevsko vjenčanje dobivamo nekoliko fotografija nasmiješenih lica, rajski bijele vjenčanice i intervju od šest i pol minuta.
Ne želim biti party-breaker, ali sjetimo se da je u ne tako davnoj prošlosti, s još ljepšom tijarom na glavi, zajedno s jednim princem, iste zavjete izmijenila žena za koju je tadašnji svijet također vjerovao da živi pravu modernu bajku. 15-ak godina poslije isti taj svijet je saznao što se zapravo događalo iza zatvorenih vrata kraljevskog dvorca. Ne treba razmišljati fatalistički, ali takva nam povijest jasno šalje jednu poruku: „Ne znamo i ne možemo znati.“ Razbibriga je zato dozvoljena, kao i malo tračanja, i malo sanjarenja, i malo bijega, sve dok fikciju ne počnemo ugrađivati u vlastitu filozofiju življenja i vrednovanje samoga sebe. Kao društvena bića imamo neutaživu potrebu za socijalnom usporedbom – to je proces koji nam je u mnogim slučajevima koristan, ali nam često može i naškoditi. Prozor u pravu stvarnost ne nude ni mediji, ni priče ljudi koje poznajemo, ni natpisi u novinama, već jedino pogled u samoga sebe.
Foto: Peter Jordan/News Syndication/PIXSELL
