Priča ima smisla jedino ako nekomu mogu dati nadu. I pouku da bolest ne mora nužno značiti sve negativno, da bolest ima i pozitivnih strana.
Ljudi, kad se razbole, počnu više cijeniti nešto što dotad nisu ni primjećivali. Počinješ znati da nećeš živjeti koliko si možda planirao i trebaš iskoristiti taj život, živjeti ga punim plućima, govori nam Ana Mrčić, sportašica, europska, svjetska, balkanska prvakinja u troskoku, majka, kći…
Puno je toga ova žena,no prije svega ona je motivacija svakom tko je ikad sretne. Svoju hrabrost i izvanserijsku volju u razgovoru stavlja u drugi plan jer joj je i ovaj intervju važan jer će sutra možda dati snage nekom tko ga pročita, ma s kojom se bolešću nosio.
Kako sam preživio infarkt: Bolovi u prsima bili su prejaki, nisam se mogao sjetiti ni broja hitne…
Možda sam postigla sve te odlične sportske rezultate zato što sam se razboljela. Da nisam, možda ne bih uspjela, naime upravo me bolest tjerala da si dokažem da ja to mogu jer, ako mogu to napraviti, onda nisam toliko jako bolesna. I pobijedila sam na kraju zdrave, govori Ana ponavljajući da je čovjek puno jači nego što misli da jest i da se može izdržati i onda kada misliš da ne možeš.
Mijelodisplastični sindrom dijagnoza je koju je dobila 2010. godine. Evo, iduće godine napunit će se desetljeće otad, kaže uz osmijeh kojim će ova žena svako malo ukrasiti svoju priču ma kako ona bila teška. Dok prolazimo slike, dio kojih smo ranije vidjeli na pojedinim njezinim predavanjima, svaki je put teško povjerovati koliko volje ima u živom biću da prođe nešto tako teško i zadrži ovakav duh.
Uspjeh je imati i prijateljicu
Ja sam iznadprosječno sretna i uspješna. Ne mjeri se uspjeh po nekim društveno poželjnim kriterijima, meni je uspjeh ako imam dobru prijateljicu koja će se sjetiti mog rođendana, uspjeh mi je da mi je netko došao u posjet u bolnicu, da mi je netko ispeglao odjeću koja je morala biti sterilna… Uh, koliko sam ja toga u životu lijepog doživjela, govori Mrčić koja, osim medalja, ima na polici i dvije diplome; više ekonomske i diplomu psihologije.
Studiranju se bila dosta posvetila te je, kaže, ostavila atletiku u najboljim godinama, u naponu snage. No 2008. i 2009. odlučila je vratiti se sportu te se godinu dana pripremala i pridružila veteranima. Tako je 2010. otišla na natjecanje te osvojila peto mjesto u troskoku u Europi.
Tada još nisam znala da imam mijelodisplastični sindrom. To je bilo u kolovozu, a u prosincu sam završila na hitnoj zbog krvarenja iz nosa koje se nije moglo zaustaviti. Mislila sam da je to samo neka epizoda i nisam ni mislila ići doktoru, ali konzultirala sam se s jednom prijateljicom koja je liječnica i koja je znala da sam u trudnoći imala vrlo rijetku bolest koja se događa samo u trudnoći, hellp sindrom. Karakteristika mu je trombocitopenija, povišen tlak, problemi s jetrom. I tada, u osmom mjesecu trudnoće, imala sam krvarenje iz nosa. Kako je ona to znala, rekla mi je neka ipak odem na hitnu, a tamo su mi rekli da imam manjak trombocita i stavili me na praćenje. Na svakom sljedećem pregledu krvna slika bila je sve lošija i nekoliko mjeseci nakon toga dijagnosticirali su mi mijelodisplastični sindrom, opisuje Ana.
Odgađanje transplantacije
Nije potom previše istraživala ni guglala o toj bolesti i dobro se osjećala. No s vremenom su se počeli javljati različiti i jaki simptomi, ali ona je nastavila baviti se sportom. Štoviše, natjecala se 2011. i bila peta na svjetskom prvenstvu u Kaliforniji te otada do transplantacije bila svake godine na europskim i svjetskim prvenstvima. Tako je tri godine od dijagnoze osvojila broncu na Europskom prvenstvu, a u Torinu je na Svjetskim veteranskim igrama pobijedila. Prvo mjesto na svijetu i danas stoji isprintano u njezinu medicinskom kartonu.
Za mijelodisplastični sindrom smatra se da je bolest starijih, uglavnom od njega obolijevaju ljudi stariji od 70. Nju je snašao sa svega 43 godine. Bolest je napredovala, trombociti padali, ali i eritrociti te leukociti tako da je tri godine išla na transfuzije. Transplantacija je bila već “na stolu”, no ona nije htjela popustiti. Sve do 28. veljače 2017. kada je odlučila i potpisala te krenula u proceduru za transplantaciju.
Tek krajem 2016., kada sam išla na Svjetsko prvenstvo u Australiju, vidjela sam da nešto moram poduzeti. Došla sam tamo, na drugi kontinent, i nisam se osjećala dobro, pokupila sam neku infekciju, bila malaksala i stalno krvarila. Cijelo natjecanje u skoku u dalj desni su mi krvarile, ali imala sam sreću pa tako nije bilo na troskoku te sam pobijedila. Poslala sam mail liječnici i pitala je ima li neki savjet, a odgovor je bio da, kad sletim u Zagreb, odmah odem na hitnu s aerodroma. Tako sam i učinila. Čekala sam da mi sin postane punoljetan pa da se odlučim za transplantaciju. Tako sam se 28. veljače odlučila, potpisala i otišla u Koreju te uzela srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu. Normalno sam živjela iako sam znala da me čeka transplantacija, govori Ana Mrčić.
Sama transplantacija bila je 27. lipnja 2017. godine, kemoterapijom joj je uništena kompletna koštana srž te su je, opisuje, doveli do ruba života, stavili nove stanice i čekali hoće li “proraditi”. U bolnici je bila 33 dana o kojima je napisala dnevnik “Godišnji odmor u svemirskom brodu”. Zatvorena u sterilnoj sobi, uz kontakt preko stakla, folije na posudama, zdjelicama… otud asocijacija na svemirski brod.
Po svom motu da treba živjeti, i u toj bolničkoj sobi svaki sam dan hodala oko dva kilometra. Izbrojila sam da od ormarića, oko kreveta pa do WC-a i natrag ima 11 koraka. I brojila sam korake. Izašla sam iz bolnice i nisam se mogla jednu stepenicu popeti, skuhati ručak, trebala mi je pomoć. I to je u redu, moramo znati tražiti pomoć kada nam je potrebna. A jedanaest mjeseci nakon transplantacije dogodila se kulminacija GVHD sindroma koji sam dobila, reakcije presatka na domaćina. Probudila sam se sva otečena, promijenjene boje lica, ostala bez suza u očima… Bilo mi je žao što je moj sin vidio te neke stvari, ali to je život i on se nekako isto s tim saživio, ja sam ga smirivala i on ništa nije paničario. Rekla sam da će sve to proći, opisuje Ana dodajući kako je danas u registru darivatelja Zaklade Ana Rukavina upisan njezin sin jer ona ne može.
Nadaju se da će možda on sutra nekomu moći vratiti što je ona dobila. A ona je dvije godine nakon transplantacije upoznala svoju donoricu Ivonu.
“Ona me spasila. Ona je donijela odluku iako to nije morala. Odlučila je nekome pomoći ako bude trebalo i upisala se u registar. Kad su je zvali, pristala je na obradu, bila tri dana u bolnici, prošla neugodu i bol od primanja injekcija koje potiču proizvodnju matičnih stanica. To je bila žrtva koju nije ni znala za koga čini, bilo joj je važno samo da nekom spasi život. Dva sam joj puta poslala pismo i zahvalnost nije ni približno ono što osjećam jer u sebi imam dio nje, njena krv je u meni i teško mi je uopće opisati kako se osjećam. Dobila sam sestru, kaže Mrčić pozivajući sve koji mogu da učine jednako kao i njezina Ivona, daju nekome priliku, ali i sebi da učine nešto što nitko drugi ne može.”
Pozvati na plemenitost i pokazati ljudima da mogu nekomu spasiti život jedna je od poruka njezinih čestih predavanja i gostovanja na događanjima Hrvatske udruge leukemija i limfomi (HULL) čija je članica. Udruga je to koja, kaže, pomaže ljudima sa sličnim problemima da se spoje, da si pomognu međusobno te joj je takva mogućnost i samoj dobrodošla. Imala je, opisuje, mogućnost prije transplantacije kontaktirati sa ženom koja je to sama prošla, a danas ona pak želi jednako tako informirati druge, ohrabriti ih. U životu su joj važni obitelj, HULL, prijatelji, ali i Marko, partner koji je uz nju ostao cijelo vrijeme.
“On je bio taj koji me odvezao u tu bolnicu, vozio 140 kilometara da bi bio ispred prozora. Dolazio kad sam bila doslovno kost i koža, potpuno ćelava, pa poslije flekava. Izdržao je to sve i ponekad sam mu znala reći da stvarno to ne mora, neka me pogleda. A on me onako otečenu izveo u restoran i rekao da ima sto drugih razloga zbog kojih me voli, izgovara ova nevjerojatna žena riječi partnera koje su jasne svakom tko je upozna.”
Prihvati bolest i ne daj joj da bude jača, usudi se učiniti nešto što nisi dosad, naučila nas je Ana Mrčić.
Kako nas je iznenadio Down sindrom – od tjeskobe do sreće
Ivana Rimac Lesički
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
