Daltonizam, ili stručnije, poremećaj raspoznavanja boja, stanje je s kojim se suočava otprilike svaki dvanaesti muškarac. Čak i onda ako u obitelji nitko nije imao taj problem.
Daltonizam, ili stručnije, poremećaj raspoznavanja boja, stanje je s kojim se suočava otprilike svaki dvanaesti muškarac. Čak i onda ako u obitelji nitko nije imao taj problem. Stanje, koje je ime dobilo po engleskom znanstveniku Johnu Daltonu koji je i sam patio od njega te ga prvi znanstveno opisao, najčešće se manifestira kao crveno-zelena sljepoća za boje. To ne znači da osobe vide svijet crno-bijelo, već da imaju poteškoća u razlikovanju određenih nijansi crvene, žute i zelene, što može predstavljati prepreku u nekim profesijama.
Puni spektar boja
Naša sposobnost viđenja boja ovisi o specijaliziranim stanicama u mrežnici oka koje se nazivaju čunjići. Postoje tri vrste čunjića, a svaka sadrži specifičan fotopigment, zvan opsin, koji je osjetljiv na različite valne duljine svjetlosti: L-čunjići za duge valne duljine (crveni spektar), M-čunjići za srednje (zeleni spektar) i S-čunjići za kratke (plavi spektar). Mozak zatim kombinira signale iz sve tri vrste čunjića kako bi stvorio puni spektar boja koji percipiramo. Problem nastaje kada jedan ili više tipova čunjića ne funkcionira ispravno zbog genetske greške u “uputama” za proizvodnju odgovarajućeg opsina, za što su odgovorni specifični geni.
Ključ misterija leži u načinu nasljeđivanja. Upute za crveni i zeleni opsin zapisane su u genima OPN1LW i OPN1MW, koji se, presudno, nalaze na X kromosomu. Spol osobe određen je kombinacijom spolnih kromosoma: žene imaju dva X kromosoma (XX), dok muškarci imaju jedan X i jedan Y kromosom (XY). Budući da muškarci imaju samo jedan X kromosom, dovoljna je samo jedna “pokvarena” kopija gena za raspoznavanje boja da bi se stanje ispoljilo. S druge strane, žene moraju naslijediti mutaciju na oba svoja X kromosoma da bi bile daltonistice, što je statistički znatno rjeđi događaj. Ako žena ima samo jednu mutiranu kopiju, normalna kopija na drugom X kromosomu kompenzira nedostatak, i ona postaje “tihi” nositelj osobine.
Visoka učestalost crveno-zelenog daltonizma nije slučajnost, već posljedica nestabilne arhitekture našeg genoma
Rješenje zagonetke sada je jasno. Iako majka ima savršen vid za boje, ona je nositeljica recesivnog gena za daltonizam na jednom od svojih X kromosoma. Budući da je njen drugi X kromosom imao ispravan, dominantan gen, kod nje se poremećaj nikada nije manifestirao. Međutim, prilikom začeća, postoji 50% šanse da će svom sinu prenijeti “zdravi” X kromosom i 50% šanse da će mu prenijeti onaj s mutiranim genom. Od oca se može dobiti Y kromosom, koji ne sadrži gene za raspoznavanje boja i stoga nije mogao “popraviti” genetski nedostatak. Zato očevi ne mogu prenijeti crveno-zeleni daltonizam sinovima, a osobina često “preskače” generaciju.
Zašto je crveno-zeleni daltonizam tako čest?
Visoka učestalost crveno-zelenog daltonizma nije slučajnost, već posljedica nestabilne arhitekture našeg genoma. Geni za crveni i zeleni opsin smješteni su vrlo blizu jedan drugome na X kromosomu i, što je ključno, dijele 96% genetske sličnosti. Ta ih sličnost čini podložnima greškama tijekom procesa stvaranja spolnih stanica. Ponekad dolazi do nejednakog križanja, gdje se genetski materijal nepravilno razmijeni. To može rezultirati brisanjem jednog od gena, što dovodi do dikromacije (potpunog nedostatka crvenih ili zelenih čunjića), ili stvaranjem hibridnih, “kimernih” gena, koji proizvode opsine s pomaknutom osjetljivošću na svjetlost, što uzrokuje anomalnu trikromaciju, blaži oblik poremećaja. Ove se mutacije događaju relativno često, osiguravajući da daltonizam ostane postojan u ljudskoj populaciji.
Budući da se manje oslanjaju na boje, njihov mozak se više fokusira na kontraste u uzorcima i teksturi, omogućujući im da lakše uoče skrivene objekte.
Neočekivane “supermoći”: Tetrakromacija i kamuflaža
Paradoksalno, ista genetska “greška” može imati i neočekivane posljedice. Žene koje su nositeljice gena za daltonizam, jer imaju dvije različite verzije gena za opsine, mogu razviti četiri vrste čunjića umjesto uobičajene tri. Ovo stanje, poznato kao tetrakromacija, teoretski im omogućuje da vide do 100 milijuna nijansi boja, daleko više od prosječne osobe. Iako je funkcionalna tetrakromacija izuzetno rijetka, ona je fascinantna mogućnost. S druge strane, i sam daltonizam ponekad donosi prednost. Neka istraživanja sugeriraju da su osobe s crveno-zelenim daltonizmom bolje u probijanju kamuflaže. Budući da se manje oslanjaju na boje, njihov mozak se više fokusira na kontraste u uzorcima i teksturi, omogućujući im da lakše uoče skrivene objekte. ( Ordinacija.hr )
