U znanstvenom radu objavljenom u Nature Communicationsu dr. Chudy i suradnici te stručnjaci s uglednih američkih sveučilišta Harvard i MIT pišu o novim saznanjima koja su stekli primjenom duboke moždane stimulacije
Prije više od deset godina u fokus medija došla je priča kako je obitelj Michaela Schumachera, do kraja svoje karijere najtrofejnijeg vozača Formule 1, koji je uslijed nesretnog slučaja na skijanju pao u komu, kontaktirala stručnjake iz Hrvatske. Konkretno se radilo o prof. dr. sc. Darku Chudyju, poznatom neurokirurgu iz KB-a Dubrava. Tada je i u svijetu postajalo poznatim da u KB-u Dubrava znaju nepogrešivo napraviti duboku mozgovnu stimulaciju, razbuđivanje moždanih funkcija koje bi zatajile uslijed nekih nepredviđenih događaja.
Neki su tako smatrali da je metodom moguće iz kome izvući i Michaela Schumachera i dr. Chudy je nehotice postao temom svjetskih medija. Međutim, DBS, duboka mozgovna stimulacija, značajno je napredovala proteklih godina i doista se u pojedinim slučajevima primjenom ove metode može probuditi pacijenta iz kome. Upravo je nedavno izašao znanstveni rad u časopisu Nature Communications u kojem dr. Chudy i suradnici te stručnjaci s uglednih američkih sveučilišta Harvard i MIT govore o tome i još nekim saznanjima koja su stekli primjenom ove metode.
- Kako je došlo do suradnje između Harvarda, MIT-a i Medicinskog fakulteta u Zagrebu, odnosno KB-a Dubrava?
Na kongresu u Seulu, na kojem smo doc. dr. sc. Marina Raguž i ja prezentirali svoje radove iz područja duboke mozgovne stimulacije i poremećaja svijesti, prišao nam je profesor John Rolston i, vidljivo zainteresiran za naš rad, ponudio suradnju. Isto tako je na kongresu u Grenobleu profesor Andreas Horn iskazao interes da sudjeluje u zajedničkom znanstvenom radu. Također, pridružili su se i drugi s Harvarda i MIT-a. Ponosni smo što smo koautori s vodećim neurolozima, neuroznanstvenicima i neuroinženjerima iz navedenih vrhunskih znanstvenih ustanova u svijetu.
Međutim, ovo je uporan rad tima liječnika neurostruke iz KB-a Dubrava, koji je trajao godinama, točnije od 2011., kada smo imali prvi uspjeh i kada su novinari u članku malo začinili cijelu priču slučajem poznatog njemačkog vozača Schumachera. Danas je ovo kruna rada koja je prodrla u svijet neuroznanosti i stereotaktičke neurokirurgije, ali pravi inicijator svega bio je pokojni prof. dr. sc. Vedran Deletis, neurofiziolog tada svjetskoga glasa. Taj prekrasan čovjek, liječnik, bio je pionir moderne intraoperacijske neurofiziologije i spomenut ću ga uvijek kao pokretača ovog znanstvenog projekta. Miran, beskrajno staložen u svojim odnosima sa svima bio je izuzetno britkog uma i zaista izuzetno načitan uz ogromno kliničko iskustvo.
- Ako dobro razumijemo, u radu se opisuje kako je moguće dubokom moždanom stimulacijom vratiti pacijenta iz nesvjesnog stanja. Možete li objasniti kako je to moguće?
Po tome su KB Dubrava i Medicinski fakultet u Zagrebu postali prepoznatljivi u svijetu, posebno nakon našeg rada koji je objavio Journal of Neurosurgery 2018. godine u kojem smo pokazali svoje rezultate i tada jednu od najopsežnijih studija u svijetu koje se bave pacijentima u vegetativnom stanju i stanju minimalne svijesti. Pokazujemo da je to moguće stimulacijom jedne jezgre u talamusu koju su i prije, devedesetih godina, ispitivali japanski autori. Imali smo određene početničke uspjehe i potom smo nastavili te smo s vremenom postali ustanova koja se ovom metodom kod takvih pacijenata najintenzivnije bavi i to na svjetskoj razini. Polako smo postali prepoznatljivi jer smo uspijevali publicirati svoje studije u najprestižnijim, najcitiranijim časopisima koji se bave ovom patologijom.
Radi se o ljudskoj svijesti, koju mi želimo kod ovakvih pacijenata povratiti, a ljudska svijest danas je u centru interesa istraživanja brojnih neuroznanstvenika. Što je ljudska svijest? Odgovor na to pitanje interesira trenutačno više od 7 milijardi ljudi, ali samo vrlo mali dio plaćen je da to proučava. U ovom radu opisuje se gdje bi se točno morala staviti elektroda kako bi se mogao pobuditi sustav odgovoran za funkcioniranje naše svijesti. Zato su radu pridruženi oni znanstvenici koji mogu pružiti najbolju matematičku i neuroznanstvenu analizu. Mi sami nemamo ni takve uređaje za točnu geometrijsku analizu. Ovo se temelji na dosadašnjim saznanjima o povezanosti živčanih stanica u našem mozgu, kao i na točnom položaju pojedinih jezgara uključujući individualne razlike. Ovaj rad u sebi nosi i značajan apel svim zdravstvenim sustavima u svijetu da se ovakvi pacijenti moraju pomaknuti s margina zdravstvene skrbi i da se itekako isplati iskušati sve dostupne metode, pa i ovakve invazivne, ne bi li se pokušalo pomoći i vratiti im svijest, odnosno omogućiti da komuniciraju s okolinom.
- Otkriva se i jedna karakteristika malog mozga, a to je da ipak jako utječe na ova stanja. Možete li objasniti do kakvih se zaključaka s tim u vezi došlo u ovom radu?
To je zadiranje u srž ovog rada koji je pokazao da je za očuvanje svijesti i mogućnost da se svijest povrati nakon teške traume ili ishemije (nedostatka kisika) bitan mali mozak. Mali mozak ima vrlo složenu ulogu u našem središnjem živčanom sustavu, a sada se pokazalo da je njegova integracija bitna za povratak stanja svijesti. Moramo znati da je broj neurona u korteksu malog mozga veći nego u korteksu velikog mozga, a evolucija ništa ne radi u suvišku, sve što imamo u sebi i od čega smo građeni ima svoju bitnu ulogu u normalnom funkcioniranju našeg mozga i tijela.
Nijedno živo biće na kugli zemaljskoj nema organ ili dio organa u suvišku. Samo se možemo šaliti na način da svi gunđaju “nema se”, a svaki ima po dva bubrega. Zašto imamo toliko velik broj neurona u malom mozgu i što je sve njihova uloga, vjerojatno će pokazati buduća istraživanja neuroznanstvenika.
- Možemo li u dogledno vrijeme računati da će se na ovom radu temeljiti i neke prihvaćene metode za razbuđivanje pacijenata iz kome?
Već sada i drugi centri u svijetu koriste ovu metodu za pobuđivanje stanja svijesti. Za sada normalno je da se to najviše obavlja u Kini, to je matematika velikih brojeva. S ovim prestižnim radom u Nature Communicationsu imamo i rad koji je objavio Journal of Neurosurgery, gdje su uz našu opisane i druge ustanove sa svojim uspjesima, a radi da o istoj ili sličnoj metodi. Prije dvije godine bio sam pozvan na Sveučilište u Amsterdamu kao oponent na obrani doktorata kolegi dr. Arntu Hissu, neurokirurgu, koji je branio temu doktorata upravo o ovoj metodi.
Kada vas takvo ugledno sveučilište u Europi pozove da budete oponent, onda je to veliko priznanje Medicinskom fakultetu u Zagrebu i meni. Njihovo je pravilo da jedan od oponenata u komisiji mora biti iz druge zemlje i mora biti priznati autoritet za to područje. Nisam ni sanjao da ću od svjetske akademske zajednice dobiti takvo priznanje.
- Činjenica da u ovom radu naši znanstvenici surađuju s onima s glasovitog Harvarda i MIT-a sama je po sebi vrijedna. Kako bi naš sustav trebao reagirati da bi mogao poduprijeti ovakve pristupe?
Države uobičajeno podupiru osnivanje centra za ovu metodu jer u tome ne vide samo daljnji znanstveni napredak već i mogućnosti povećanja vidljivosti same institucije, ali i znanosti svoje zemlje – u našem slučaju KB-a Dubrava i Medicinskog fakulteta te hrvatske znanosti. Na ovaj način omogućava se da i sa strukovne strane pomažete pacijentima koji su u vrlo lošem stanju, a ako su za to zainteresirani stranci, onda bi bilo dobro da se oni liječe kod nas, a ne u nekim institucijama koje nastoje imitirati ovu metodu samo u želji da dobro zarađuju.
Moram biti iskren i reći da je u ovom radu također sudjelovala Zaklada za znanost, a sada ćemo upravo njoj odgovarati što smo s njezinim novcem napravili u protekle četiri godine. Opisat ćemo kako smo trošili novac i koliko smo radova i priopćenja vezanih za ovu temu objavili. Drugim riječima, gdje smo bili i koliko smo meda košnici donijeli. Tu uvelike pomaže doc. dr. sc. Marina Raguž, koja je sudjelovala u izradi ovog rada i rada na projektu Zaklade za znanost, uspjela se i povezati s mladim znanstvenicima s navedenih sveučilišta i polako ali sigurno preuzima duboku mozgovnu stimulaciju kao sigurnu metodu u liječenju mnogih neuroloških bolesti.
KB Dubrava već je dala niz mladih neurokirurga i predala znanje koje mogu ponuditi i ostvaruju na svjetskom tržištu znanja. Moja ostavština nije u osnivanjima centara, nego u mladim ljudima koji će me se sjećati i kada me više ne bude. Kao što ja uvijek govorim o svima koji su mi nesebično davali znanje tijekom moje karijere.
- Ovaj rad još je jedan dokaz nužnosti znanosti, no ipak i dalje živimo u vremenu ignoriranja znanosti. Kakvo je vaše mišljenje o tome i što se može učiniti da bi se to korigiralo?
Pravo je pitanje zašto je došlo do tako raširene pojave ignorancije znanja. Zašto je dopušteno da pohlepa za slavom i novcem bude toliko snažan pokretač često na brzinu sastavljene publikacije koja je izgubila znanstveni smisao, a ne tako rijetko i točnost te etičku ispravnost. Danas možemo sumnjati u znanost jer nažalost katkada vidimo da se u znanosti pojavljuju i laži. Pojavljuju se lažni statistički podaci koje guraju razne institucije što nastoje profitirati na temelju toga, ali i zbog pohlepe za slavom, a ne samo novcem. Pa i u našoj sredini svjedoci smo katkada “revolucionarnom medicinskom zahvatu” na tjednoj bazi.
Onda se javlja otpor koji se širi i tamo gdje ne treba i počinje se sumnjati u znanost i medicinu kada ona dokazano i nedvosmisleno doprinosi našem zdravlju. To se događa uvijek kada ne postoji kontrola ili je ona nedostatna. Nažalost, danas je moguće obaviti operaciju koja je neuspješna i puna neželjenih učinaka, ali će se uvjeriti pacijenta da je sve u redu i da je stanje puno bolje nego što je bilo. To se zovu loši, zli eksperimenti na pacijentima, koji prolaze jer se takvim liječnicima dopustilo da sami sebi budu kontrola. Takvih kolega, suludo gladnih novca, priznanja i slave, ima svagdje, pa i kod nas.
- Često se poteže pitanje sustava recenziranja znanstvenih radova, iz čega proizlazi dio kasnijeg nepovjerenja u znanost. Što bi tu trebalo promijeniti?
To se na žalost ne može promijeniti, danas je vrlo teško sposobnom znanstveniku koji je u potrazi za istinom publicirati rad. Danas se za publikaciju plaća. Albert Einstein publicirao je 1905. četiri rada i preokrenuo je postulate fizike. Objava samo jednog od četiri donijela bi mu Nobelovu nagradu, takav su znanstveni doprinos imala sva četiri rada. Tada je bio zaposlenik u patentnom uredu u Bernu i troškovi publikacije nisu bili veliki. Danas se po publikaciji plaća 2000 do 4000 eura. Prema tome, trebao bi platiti 16.000 eura samo u jednoj godini, a nije bio dio akademske elite da bi mu to platilo sveučilište.
Danas postoje radovi koji su nastali na 100 ili 200 pacijenata obrađenih za jedno poslijepodne te se na temelju rezultata koji su upitni opisuju nemoguće poveznice, ali koje prihvaćaju oni časopisi koji da dođu do novca, publiciraju i takve radove. Postoje znanstveni radovi u kojima je popis autora na 15 stranica, a sam sadržaj rada na 10 stranica. Katkada se objavljuju i radovi koji se poput ping-pong loptice vraćaju po načelu: ti kao urednik objavi moj rad, a ja ću poslije tvoj. Otkriveni su slučajevi da su pojedine farmaceutske kuće posegnule za korupcijom ne bi li se objavilo da je njihov lijek uspješna terapija.
Objavljuju se i radovi koji su znanstveno ništavni jer ne govore ništa novo, znanost radi znanosti, a autori se bave znanošću na način da više pišu nego što čitaju. Kao i u običnom životu, obilujemo točnim i netočnim informacijama koje se prikazuju na identičan način te moramo jako paziti tko što piše i koji su razlozi zašto tako piše jer mi u medicini to znanje primjenjujemo na ljudima i nastojimo im pomoći.
(Zoran Vitas)
