Išijas je izrazito čest problem koji pogađa do 40 posto ljudi tijekom života, a opisuje bol koja se širi duž putanje ishijadičnog živca. Iako je bol iscrpljujuća, važno je znati da se ne radi o bolesti, već o simptomu temeljnog medicinskog stanja, a prognoza je u većini slučajeva povoljna.
Išijas, poznat i kao ishijalgija ili lumbosakralni radikularni sindrom, nije dijagnoza sama po sebi, već simptom koji ukazuje na pritisak ili iritaciju ishijadičnog živca. Ovaj živac je najduži i najdeblji u tijelu, širok gotovo dva centimetra, a proteže se od donjeg dijela leđne moždine, kroz kukove i stražnjicu, pa sve do stopala. Iako imamo dva ishijadična živca, po jedan sa svake strane tijela, simptomi se najčešće javljaju samo na jednoj strani. Bol je najprepoznatljiviji znak išijasa, a pacijenti je često opisuju kao oštru, probadajuću ili poput električnog udara koji sijeva iz donjeg dijela leđa, preko stražnjice i spušta se niz nogu, ponekad sve do prstiju. Intenzitet može varirati od blage iritacije do teške i onesposobljavajuće boli koja otežava stajanje, hodanje, pa čak i sjedenje.
Osim boli, išijas može pratiti i niz drugih neuroloških simptoma. Često se javlja osjećaj trnaca, bockanja ili mravinjanja, sličan onome kada vam “utrne” noga. Može doći i do utrnulosti ili smanjene osjetljivosti u dijelovima noge ili stopala, što otežava percepciju dodira. U težim slučajevima može se pojaviti i mišićna slabost u zahvaćenoj nozi, što se očituje poteškoćama pri podizanju stopala (“viseće stopalo”) ili hodanju na prstima i petama. Simptomi se tipično pogoršavaju pri sjedenju, kašljanju, kihanju ili napinjanju, odnosno svim radnjama koje povećavaju pritisak unutar kralježnice. Iako se bol može pojaviti iznenada, primjerice nakon podizanja teškog tereta, može se razvijati i postupno.
Kada vanjski prsten pukne ili oslabi, mekana jezgra može iscuriti i pritisnuti korijen ishijadičnog živca, uzrokujući upalu i bol
Uvjerljivo najčešći uzrok išijasa, odgovoran za oko 90 posto slučajeva, jest hernija intervertebralnog diska. Diskovi djeluju kao jastučići između kralježaka, a sastoje se od mekane jezgre i čvrstog vanjskog prstena. Kada vanjski prsten pukne ili oslabi, mekana jezgra može iscuriti i pritisnuti korijen ishijadičnog živca, uzrokujući upalu i bol. Drugi česti uzroci uključuju lumbalnu spinalnu stenozu, odnosno suženje kralježničnog kanala koje se češće javlja kod starijih osoba, zatim degenerativnu bolest diska te spondilolistezu, stanje kod kojeg jedan kralježak sklizne preko drugoga. Rjeđi uzroci mogu biti sindrom piriformisa, gdje mišić piriformis u stražnjici grčem pritišće živac, trudnoća zbog pritiska fetusa, ozljede, a u vrlo rijetkim situacijama i tumori ili infekcije.
Prekomjerna tjelesna težina stavlja dodatni pritisak na kralježnicu, dok sjedilački način života i slabi mišići trupa i leđa smanjuju potporu kralježnici
Određeni faktori značajno povećavaju rizik od razvoja išijasa. Dob je jedan od ključnih faktora, s najvećom učestalošću između 40. i 59. godine života, jer starenje donosi degenerativne promjene na kralježnici. Prekomjerna tjelesna težina stavlja dodatni pritisak na kralježnicu, dok sjedilački način života i slabi mišići trupa i leđa smanjuju potporu kralježnici. Poslovi koji uključuju dugotrajno sjedenje, vožnju, često savijanje, uvijanje ili podizanje teških tereta također predstavljaju rizik. Pušenje negativno utječe na cirkulaciju i zdravlje diskova, a dijabetes može dovesti do oštećenja živaca. Čak i stalno nošenje visokih potpetica ili spavanje na neadekvatnom madracu može doprinijeti problemu.
Dijagnoza i kada potražiti pomoć
Dijagnoza išijasa uglavnom se postavlja na temelju detaljne povijesti bolesti i kliničkog pregleda. Liječnik će vas pitati o prirodi i širenju boli te provesti neurološke testove kako bi procijenio snagu mišića, reflekse i osjet. Najpoznatiji test je test podizanja ispružene noge (Lasegueov test), koji se smatra pozitivnim ako podizanje noge između 30 i 70 stupnjeva izazove karakterističnu sijevajuću bol niz nogu. Pretrage poput magnetske rezonancije (MR) ili kompjutorizirane tomografije (CT) uglavnom nisu potrebne u početnoj fazi, osim ako postoje “crvene zastave” – simptomi koji upućuju na ozbiljnije stanje. Hitnu medicinsku pomoć treba potražiti ako se uz bol jave gubitak kontrole nad mjehurom ili crijevima, iznenadna i teška slabost ili utrnulost u nogama, ili ako je bol praćena vrućicom i neobjašnjivim gubitkom težine. Ove pretrage se također preporučuju ako se bol ne smiri nakon 6 do 8 tjedana konzervativnog liječenja i razmatra se operacija.
Od kućnog liječenja do operacije
Prognoza za akutni išijas je uglavnom dobra; većina ljudi (oko 90%) osjeti značajno poboljšanje unutar nekoliko tjedana ili mjeseci uz konzervativno liječenje. Suprotno nekadašnjem vjerovanju, strogo mirovanje se više ne preporučuje. Savjetuje se ostati aktivan koliko bol dopušta, uz izbjegavanje aktivnosti koje pogoršavaju simptome. Kućno liječenje uključuje primjenu hladnih obloga prvih nekoliko dana kako bi se smanjila upala, a nakon toga toplih obloga za opuštanje mišića. Lijekovi protiv bolova koji se mogu dobiti bez recepta, poput ibuprofena, mogu pomoći. Ako to nije dovoljno, liječnik može propisati mišićne relaksanse, jače analgetike ili u nekim slučajevima antidepresive i antikonvulzive koji pomažu kod kronične živčane boli. Ključni dio liječenja je fizikalna terapija, gdje će vas fizioterapeut naučiti specifičnim vježbama istezanja i jačanja mišića trupa i leđa, što pomaže u smanjenju pritiska na živac i poboljšanju držanja.
Injekcije kortikosteroida izravno u područje oko nadraženog živčanog korijena mogu pružiti privremeno, ali značajno olakšanje boli. Alternativne metode poput kiropraktike, akupunkture i masaže mogu pomoći nekim pacijentima, iako znanstveni dokazi o njihovoj učinkovitosti variraju. Kirurški zahvat, poput diskektomije (uklanjanje dijela diska) ili laminektomije (uklanjanje dijela kosti), razmatra se tek kada postoji trajna, onesposobljavajuća bol koja ne reagira na druge oblike liječenja kroz nekoliko mjeseci ili kod pojave teških neuroloških ispada, poput sindroma cauda equina. Iako operacija može brže ublažiti bol, dugoročni rezultati nakon jedne ili dvije godine često nisu značajno bolji u usporedbi s onima koji su nastavili s konzervativnim liječenjem. ( Ordinacija.hr )
