Dr. Sanja Toljan, u razgovoru za portal Ordinacija.hr, pojašnjava što su zapravo bioidentični hormoni, u kojim slučajevima ih koristi i zašto je balans cijelog organizma ključan za zdravlje.
Hormoni – riječ koja mnogim ženama izaziva barem malu nelagodu, a često i zbunjenost. Jesmo li u disbalansu, jesu li naši simptomi „normalni“, trebamo li terapiju ili promjene u načinu života? Upravo na ta pitanja već gotovo dva desetljeća odgovara dr. Sanja Toljan, specijalistica anesteziologije, reanimacije i intenzivnog liječenja, koja je među prvima u Hrvatskoj počela primjenjivati bioidentične hormone.
Ravnateljica zagrebačke Poliklinike Orlando, koju je osnovala 2004. godine, poznata je i široj javnosti zahvaljujući svojim knjigama Čudesna moć hormona, Žene u hormonskoj ravnoteži i Muškarci u hormonskoj ravnoteži. Kao pionirka bioidentične hormonske terapije, naglašava važnost individualiziranog i holističkog pristupa te potiče pacijente da preuzmu aktivnu ulogu u brizi za svoje zdravlje.
Što su bioidentični hormoni i kako se razlikuju od sintetičkih hormona?
U farmakoterapiji postoje hormoni i hormonski analozi, a svi su oni sintetički. Bioidentičan znači jednak ljudskom, pa jedini hormoni koji se smiju zvati hormonima jesu upravo bioidentični. Hormonski analozi nisu hormoni nego lijekovi. I tu dolazimo do problema – javnost često misli da su bioidentični hormoni prirodni i sigurni, a sintetički opasni i neprirodni. Treba reći da većina ljudi ne razlikuje te pojmove, ali isto tako ni mnogi medicinski profesionalci nisu sigurni što stoji iza njih. Čak i neka uvažena liječnika udruženja govore loše o bioidentičnim hormonima, pri čemu zapravo misle na magistralne pripravke koji ne podliježu istoj kontroli kao industrijski proizvodi. Ukratko: hormoni su hormoni, lijekovi su lijekovi – sve ostalo zanemarite.
Koje su prednosti korištenja bioidentičnih hormona u odnosu na konvencionalne terapije?
Ako želimo nadomještati hormone, onda to moramo raditi s hormonima, a ne s lijekovima. To je jednostavna logika. Ako tvar nije jednaka hormonu, onda to nije nadomještanje, nego uplitanje u procese u tijelu koje možda ne želimo. I od tuda idu nuspojave. Hormoni nemaju nuspojave ako se pravilno nadomještavaju onima kojima zaista trebaju.
Koji su najčešći simptomi hormonske neravnoteže koje primjećujete kod svojih pacijenata? Kada je pravi trenutak za hormonsku terapiju?
Zapravo, svatko ima neki problem – nitko nije idealno zdrav. Pitanje je što nas smeta i koliko smo povezani sa sobom da to i primijetimo. Zato simptomi jako variraju, ovisno o osobi. Nema univerzalnog sklopa simptoma da odmah možemo reći „ovo je hormonski disbalans“. Ako mi kažete da ste umorni i ispada vam kosa, neću prvo pomisliti na hormone, nego možda na smanjenu vitalnost organizma. U praksi rijetko dijagnosticiram hormonski disbalans – češće se fokusiramo na rad svih organa i organskih sustava. Hormoni vrlo rijetko mogu ispraviti dugogodišnje zdravstvene tegobe, i zato ih rijetko propisujem, osim u stanjima perimenopauze, kada zaista pomažu.
U kojim stanjima vidite najveću korist od primjene bioidentičnih hormona?
Definitivno u perimenopauzi. To je razdoblje hormonskog preokreta i tu hormoni imaju nezamjenjivu ulogu.
Kada govorimo o perimenopauzi, menopauzi i postmenopauzi – što savjetujete ženama kao prirodan način da se nose s promjenama?
Žena se mijenja jer izlazi iz reproduktivne faze. Ona gubi reproduktivnu funkciju, ali dobiva druge funkcije koje joj grade novi identitet. Tu se mnoge žene „slome“, jer se grčevito drže za reprodukciju, boje se promjene i slobode. Hormoni ovdje mogu fantastično pomoći, ali važan je i rad na cjelokupnoj promjeni. Većina mojih pacijentica su žene u ovoj fazi života i trudim se da im olakšam prolazak kroz „tunel“ perimenopauze. Potrebno je osvježiti prehranu, uvesti tjelovježbu, brinuti o snu, družiti se, provesti vrijeme u stvarima koje vesele. Treba pročistiti svaki odnos i sve ponovno definirati.
Koje promjene u životnom stilu preporučujete pacijentima uz hormonsku terapiju?
Uvijek krećemo od cirkadijanog ritma – dan je za aktivnost, noć za spavanje. To je teorija koja je donijela Nobelovu nagradu 2017. godine. Ako to provedemo u praksi, odmah dobijemo ogromnu snagu i energiju. Ljudi često zaborave koliko je san važan. Puno vremena provedem objašnjavajući pacijentima što znači spavati i zašto je to ključno za zdravlje. Uz to idu prehrana, način žvakanja, međuobroci, dodaci, tjelesna aktivnost i, naravno, nošenje sa stresom. Ako svemu tome dodamo i malo hormona – to je jedan lijepi početak novog života.
Postoje li neka ograničenja ili kontraindikacije u korištenju bioidentičnih hormona?
Da, kao i kod svih hormona postoje indikacije i kontraindikacije. O tome uvijek razgovaram s pacijentima i pristupam individualno. Ako vidim da osoba ne želi ili ne može raditi na sebi, to mi je najveća kontraindikacija.
Koji su najčešći mitovi o hormonima koje želite razbiti?
O tome sam pisala u tri knjige: Čudesna moć hormona, Žene u hormonskoj ravnoteži i Muškarci u hormonskoj ravnoteži. Ponosna sam da je prošlo deset godina od prvog izdanja Čudesne moći hormona i da se i dalje prodaje istim tempom. Knjige sam pisala tako da ih svatko može razumjeti, a nakon čitanja shvatite da hormoni nisu opasni, nego potrebni.
Jesu li bioidentični hormoni namijenjeni samo ženama ili i muškarcima?
Hormoni nemaju spola. Oko 10 % mojih pacijenata su muškarci koji uzimaju hormonsku terapiju.
Koliko je važan individualizirani pristup i zašto „jedna doza za sve“ ne funkcionira?
Najvažnije je uzeti najmanju moguću dozu koja djeluje. Ako nepotrebno povećamo dozu, razvijamo rezistenciju. Hormon se u tijelu luči u vrlo malim količinama i ne trebamo ga nadoknađivati u ogromnim. U perimenopauzi doze koje propisujem su male, transdermalne, u obliku krema, i ne podižu razinu hormona u krvi. Logika je drugačija nego kod lijekova. Moje pacijentice uglavnom imaju minimalne doze, pa pratimo kako im pomažu i po potrebi prilagodimo. Ali, naglašavam – hormon sam ne može ispraviti sve. Potrebno je raditi na cijelom organizmu.
Što vas je motiviralo da se posvetite bioidentičnim hormonima i holističkoj medicini?
Kao anesteziolog uvijek sam radila integrativno, jer u anesteziologiji se bavimo cijelim čovjekom, i u sali i u intenzivnoj. Nikada nisam dijelila organizam na organe. Do psiho-neuro-endokrino-imunologije (PNEI) došla sam postupno, razvijajući se i kao liječnik i kao osoba. Shvatila sam da je to jedini put kako pomoći pacijentima da povrate zdravlje. To je struka koja se ubrzano razvija i nadam se da će je sve više liječnika prihvatiti. To bi mi bila najveća želja prije završetka karijere i medicinske misije.
A. H.
