Duchenneova mišićna distrofija najteži je i najčešći oblik nasljedne mišićne bolesti koji gotovo isključivo pogađa dječake. Zbog mutacije gena ključnog za mišićnu funkciju, tijelo postupno gubi snagu, što dovodi do teških komplikacija i skraćenog životnog vijeka.
Duchenneova mišićna distrofija (DMD) teški je genetski poremećaj koji karakterizira progresivno propadanje mišića i slabost. Uzrok leži u mutaciji gena na X kromosomu koji je odgovoran za proizvodnju distrofina, proteina ključnog za održavanje cjelovitosti i funkcije mišićnih stanica. Zbog nedostatka funkcionalnog distrofina, mišićna vlakna postaju iznimno osjetljiva na oštećenja tijekom kontrakcije, što dovodi do njihova postupnog odumiranja i zamjene masnim i vezivnim tkivom. Budući da se nasljeđuje vezano za X kromosom, bolest pogađa gotovo isključivo dječake, s procijenjenom učestalošću od jednog slučaja na otprilike 3600 muških novorođenčadi. Iako je riječ o nasljednoj bolesti, otprilike trećina slučajeva nastaje kao rezultat novih, spontanih mutacija, što znači da se može pojaviti i u obiteljima bez prethodne povijesti bolesti.
Budući da se nasljeđuje vezano za X kromosom, bolest pogađa gotovo isključivo dječake, s procijenjenom učestalošću od jednog slučaja na otprilike 3600 muških novorođenčadi.
Prvi znakovi bolesti najčešće se javljaju u ranom djetinjstvu, obično između druge i šeste godine života, a mogu biti suptilni. Roditelji mogu primijetiti da dijete kasni s motoričkim razvojem, poput sjedenja ili hodanja, da je nespretno, često pada i ima poteškoća pri trčanju, skakanju ili penjanju uz stepenice. Dva su klasična klinička znaka koja upućuju na DMD. Prvi je pseudohipertrofija, odnosno lažno povećanje mišića listova, koji postaju izraženi i čvrsti, ali su zapravo slabi jer mišićno tkivo zamjenjuje masnoća. Drugi je Gowersov znak, specifičan manevar pri kojem se dijete, kako bi ustalo s poda, rukama oslanja o vlastite noge i “penje” po sebi zbog izražene slabosti mišića zdjelice i nogu. Uz to, čest je i gegajući hod te hod na prstima.
Dijagnoza se postavlja kombinacijom kliničkog pregleda, laboratorijskih testova i genetskog testiranja. Prvi korak je najčešće krvna pretraga kojom se mjeri razina enzima kreatin kinaze (CK). Kod oboljelih od DMD-a, razina ovog enzima, koji se oslobađa iz oštećenih mišića, može biti povišena desetke ili čak stotine puta iznad normalnih vrijednosti, što je snažan pokazatelj mišićnog oštećenja. Konačna potvrda dijagnoze dobiva se genetskim testiranjem iz uzorka krvi, kojim se identificira specifična mutacija u genu za distrofin. U rijetkim slučajevima, kada genetski test nije konačan, može se provesti biopsija mišića, analiza malog uzorka mišićnog tkiva koja izravno pokazuje gotovo potpuni nedostatak proteina distrofina.
Kod oboljelih od DMD-a, razina ovog enzima, koji se oslobađa iz oštećenih mišića, može biti povišena desetke ili čak stotine puta iznad normalnih vrijednosti, što je snažan pokazatelj mišićnog oštećenja. Konačna potvrda dijagnoze dobiva se genetskim testiranjem iz uzorka krvi.
Nažalost, Duchenneova mišićna distrofija je progresivna bolest koja značajno ugrožava pacijenta i skraćuje životni vijek. Slabost mišića nezaustavljivo napreduje te većina dječaka gubi sposobnost samostalnog hoda i postaje ovisna o invalidskim kolicima do 12. godine života. S vremenom, bolest zahvaća i mišiće gornjeg dijela tijela, uključujući i one ključne za disanje i rad srca. Upravo su kardiomiopatija, odnosno slabljenje srčanog mišića, i respiratorna insuficijencija najčešći uzroci smrti. Skolioza, odnosno iskrivljenje kralježnice, česta je komplikacija koja dodatno otežava disanje. Povijesno gledano, očekivani životni vijek bio je ograničen na kasne tinejdžerske godine ili rane dvadesete.
Suvremeni pristup liječenju i nove terapije
Iako lijek za Duchenneovu mišićnu distrofiju još ne postoji, pristup liječenju značajno se promijenio, a prognoza poboljšala. Terapija je usmjerena na usporavanje progresije bolesti i upravljanje simptomima, a provodi je multidisciplinarni tim stručnjaka. Kamen temeljac liječenja je primjena kortikosteroida,koji dokazano usporavaju gubitak mišićne snage, odgađaju gubitak sposobnosti hodanja i smanjuju rizik od razvoja skolioze i srčanih problema. Uz to, neizostavna je fizikalna terapija za očuvanje pokretljivosti zglobova i sprječavanje kontraktura, kao i ortopedska pomagala. Redovito praćenje srčane i plućne funkcije ključno je za pravovremeno uvođenje lijekova za srce, te primjenu potpomognute ventilacije.
Kamen temeljac liječenja je primjena kortikosteroida,koji dokazano usporavaju gubitak mišićne snage, odgađaju gubitak sposobnosti hodanja i smanjuju rizik od razvoja skolioze i srčanih problema.
Posljednje desetljeće donijelo je revoluciju u liječenju s razvojem inovativnih genetski usmjerenih terapija. Terapije preskakanja eksona (exon-skipping) omogućuju staničnom mehanizmu da “preskoči” mutirani dio gena i proizvede kraći, ali djelomično funkcionalan distrofin, čime se teški oblik bolesti pretvara u blaži. Najveću nadu budi genska terapija, koja pomoću bezopasnog virusnog vektora u mišićne stanice unosi gen za proizvodnju mikrodistrofina, skraćene verzije proteina. Zahvaljujući napretku u kardiološkoj i respiratornoj skrbi te pojavi ovih novih terapija, očekivani životni vijek pacijenata značajno je produžen, a mnogi danas žive i u svojim tridesetim i četrdesetim godinama, što daje nadu da će buduća istraživanja, kako navodi i National Center for Biotechnology Information, ovu tešku bolest učiniti kroničnom i lakše podnošljivom. ( Ordinacija.hr )
