Hrvatski znanstvenik s američkom adresom ovogodišnji je laureat Nagrade Paul Ehrlich i Ludwig Darmstaedter, koja se dodjeljuje od 1952.
Prof. Davor Solter, hrvatski znanstvenik s američkom adresom, ovogodišnji je laureat Nagrade Paul Ehrlich i Ludwig Darmstaedter, koja se dodjeljuje od 1952. za otkriće genomskog utiska. Ova je nagrada najpoznatija njemačka medicinska nagrada i dodjeljuje se uz iznos od 120.000 eura, a njome se odaje počast znanstvenicima koji su dali poseban doprinos u područjima istraživanja koja predstavljaju upravo Ehrlichova postignuća, u imunologiji, istraživanju raka, hematologiji, mikrobiologiji i kemoterapiji. Dobitnike bira Znanstveno vijeće Zaklade Paul Ehrlich, a do danas je nagradu primilo 128 znanstvenika. Njih 26 ujedno su i dobitnici Nobelove nagrade.
Moderna epigenetika
Hrvatski biolog Davor Solter rođen je u Zagrebu 1941. godine. Diplomirao je, piše u njegovu životopisu, 1965. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je doktorirao iz bioloških znanosti 1971. pod vodstvom Nikole Škreba, također biologa, osnivača Zagrebačke embriološke škole. Potom je otišao u SAD, gdje je do 1991. djelovao na Institutu Wistar u Philadelphiji. Od 1991. do 2006. bio je ravnatelj Odjela za razvojnu biologiju Instituta Max Planck za imunologiju i epigenetiku u Freiburgu u Njemačkoj, a od 1993. stalni je znanstvenik u Laboratoriju Jackson u Bar Harboru u SAD-u.
Od 2008. stariji je istraživač na Institutu medicinske biologije i profesor na Diplomskoj medicinskoj školi Duke Nacionalnog sveučilišta u Singapuru. Od 1992. član je Europske akademije te Europske organizacije za molekularnu biologiju, a od 1994. inozemni počasni član Američke akademije umjetnosti i znanosti.
Fenomen genomskog utiska kod sisavaca znači da su genetski materijali jajašca i spermija funkcionalno različiti. Zato nam je potreban potpuni genetski unos i od majke i od oca.
Bavi se razvojnom biologijom na molekularnoj razini i provodi analizu gena koji sudjeluju u dozrijevanju oocita te u razvoju predimplantacijskih embrija miša. Solter je identificirao nove gene koji sudjeluju u fazama toga razvoja, koje su karakteristične samo za sisavce, te ustanovio njihovu funkciju. Za svoj rad dobio je mnogobrojna međunarodna priznanja.
Ovu nagradu prof. Solter dobio je s kolegom Azimom Suranijem, kenijsko-britanskim biologom. Dobitnici nagrade, za koje je ispravnije reći da su razvojni biolozi, otkrili su fenomen genomskog utiska. Kod sisavaca to znači da su genetski materijali jajašca i spermija funkcionalno različiti. Osim genetskih informacija, neki geni nose molekularni trag koji sprečava da njihove genetske informacije budu aktivne u embriju. Zato nam je potreban potpuni genetski unos i od majke i od oca.
Ovo otkriće uzdrmalo je temelje klasične genetike i otvorilo vrata širokom području moderne epigenetike. Kako se kaže u obrazloženju nagrade, oslanjamo se na potpune genetske informacije oba roditelja kako bismo se normalno razvijali. Ova rečenica može zvučati samorazumljivo, ali nije. Zapravo, njezin dokaz bio je znanstvena senzacija. Davor Solter i Azim Surani pružili su ovaj dokaz 1984. godine kada su istovremeno i neovisno objavili svoje otkriće fenomena genomskog utiskivanja.
Za razliku od mrava, pčela ili guštera, sisavci ne mogu razviti prirodno potomstvo iz neoplođenih jaja. To je zato što su kod sisavaca određeni geni među dvije kopije (po jedan koji svaki roditelj daje oplođenoj jajnoj stanici iz koje se kasnije razvija embrij) selektivno utišani. Osim genetskih informacija, ove kopije gena nose molekularne markere koji određuju je li aktivna samo majčina ili samo očeva kopija. Genetski materijal iz jajne stanice i spermija stoga je funkcionalno različit. Potpuni set kromosoma iz obje zametne stanice stoga je ključan za razvoj održivog organizma.
Objašnjenje poremećaja
Otkriće genomskog utiskivanja otvorilo je istraživačko područje epigenetike kao novog područja molekularne biologije. Ovo otkriće od velike je važnosti za ljudsku medicinu, objašnjava niz razvojnih poremećaja i pridonosi našem razumijevanju podrijetla i razvoja raka te neuroloških bolesti.
– Razvojnu biologiju nekad se zvalo embriologijom, odnosno znanošću o zamecima. Danas se taj termin više ne koristi, razvojna biologija pokriva staničnu biologiju, genetiku, fiziologiju, sistemsku biologiju svega što se može povezati s razvojem organizma od oplođenog jajašca pa do rođenja, a neki tvrde i do smrti. Uglavnom se razvojna biologija orijentira prema objašnjenju koji su mehanizmi u upotrebi i što je potrebno da se od jedne jednostanične jedinice kao što je oplođeno jaje razvije komplicirani organizam kao što je čovjek ili bilo koje drugo živo biće. Kada razmislite, to je nešto izuzetno komplicirano, a ako se tome posvetite, shvatite da bi to trebalo biti nemoguće. Rezultat je mnogo složeniji nego bilo koji stroj, struktura ili nešto drugo što postoji na svijetu, složeniji i od najkompliciranijeg današnjeg računala. K tome se sve to događa ponovno i ponovno bez većih gubitaka, iako oni postoje – rekao nam je prof. Solter u intervjuu koji smo s njim vodili prije dvije godine. A iznio nam je i svoju tezu zašto postoji genomski utisak za koji je, eto, sada dobio i još jednu nagradu.
– Moja je hipoteza da se utisak razvio jer je bilo neophodno u razvoju sisavaca brzo odvojiti tkiva koja su potrebna za prehranu zametka, odnosno za formiranje posteljice i zametnih ovojnica. Ne znam je li to točno, teško je tu hipotezu eksperimentalno potvrditi, jedino što znamo jest da je mehanizam genomskog utiska apsolutno neophodan za normalan razvoj sisavaca – rekao nam je prof. Solter.
(Zoran Vitas)
