U Dječjoj bolnici u Bostonu, na Harvardu i Johns Hopkinsu, naša pijanistica i neuroznanstvenica dr. sc. Marija Pranjić, istražuje neurobiološke mehanizme glazbe i njezinu primjenu u liječenju, ranom razvoju mozga i očuvanju kognitivnih funkcija.
Dr. sc. Marija Pranjić je neuroznanstvenica, muzikoterapeutkinja i pijanistica, a trenutno djeluje kao postdoktorandica u Laboratoriju za kognitivnu neuroznanost Sveučilišta Harvard i u Dječjoj bolnici u Bostonu. Osim toga, nositeljica je kolegija Klinička neuroznanost glazbe na Sveučilištu Harvard, te gostujuća znanstvena suradnica na Johns Hopkins Sveučilištu. Njezin znanstveno-istraživački rad usmjeren je na neurokognitivne mehanizme neurorazvojnih odstupanja, s posebnim naglaskom na utjecaj glazbe i slušne percepcije na rani razvoj mozga te na biomedicinsku primjenu glazbe u neurološkoj rehabilitaciji. Marijin znanstveni rad prepoznat je i financiran uglednim međunarodnim potporama, uključujući GRAMMY Museum Grant, MITACS Globalink Research Award i Harvardov Interdisciplinary Mind Grant.
Snažno angažirana u području edukacije i popularizacije znanosti, dr.sc. Pranjić je voditeljica inicijative Med&X Accelerator, gdje provodi programe kliničkog i znanstvenog usavršavanja hrvatskih studenata na prestižnim bolnicama i sveučilištima širom svijeta. Radila je i kao znanstvena novakinja u njujorškoj bolnici Mount Sinai te kao koordinatorica Visiting Artist Series, programa koji profesionalne glazbenike dovodi u bolničko okruženje, što joj je dodatno omogućilo povezivanje umjetničkog, znanstvenog i kliničkog pristupa istraživanju djelovanja glazbe na mozak.
Vaš put od zagrebačke Muzičke akademije do Harvarda vrijedan je svake pažnje. Možete li ukratko opisati kako je glazbena disciplina i klavirska naobrazba (magna cum laude) utjecala na Vaš interes za muzikoterapiju i kasnije znanstveni rad?
Klavir je bio moj svijet od najranijih dana, i dugo sam mislila da će ostati jedina linija mog profesionalnog puta. No već tijekom studija na Muzičkoj akademiji počela sam o glazbi razmišljati šire – ne samo kao o izvedbenoj umjetnosti nego i o ulozi koju ima u našim životima, neovisno o tome jesmo li formalno glazbeno obrazovani. U tom sam razdoblju, među ostalim, volontirala u Domu za nezbrinutu djecu Sestara karmelićanki te intuitivno uvidjela da glazba može imati važnu ulogu u poticanju neverbalne komunikacije i samoizražavanja, ali i u razvoju govorno-jezičnih, motoričkih i kognitivnih vještina djece.
Pokazalo se da je disciplina koju zahtijeva klavirska naobrazba – ustrajnost, svakodnevno višesatno vježbanje, povezivanje individualnih nota u složenu cjelinu, mašta te staloženost u stresnim izvođačkim okolnostima – vrlo slična onoj koja mi je poslije bila nužna u znanstvenom radu: ista ta disciplina olakšala mi je, dapače omogućila mi je prelazak iz svijeta umjetnosti u svijet znanosti.
Moj sljedeći korak bio je poslijediplomski studij muzikoterapije u Velikoj Britaniji, koji mi je otvorio mogućnost da glazbu razumijevam i učim iz nove perspektive i povežem je s kliničkom praksom. A brojne spoznaje i pitanja koja su proizašla iz kliničkog rada vodili su me u konačnici u smjeru znanstvenoistraživačkog rada u području neuroznanosti. Naravno, na tom, kao i na svakom drugom putu bilo je i skokova i zastajanja, ali svi su ti koraci naposljetku oblikovali moj profesionalni razvoj i doveli me do onoga čime se danas bavim.
Nedavno ste završili svoj prvi semestar predavanja na kolegiju koji ste osmislili, „Neuroscience of Music: Clinical Applications across the Lifespan“ na Harvardu. Možete li nam reći nešto više o tome – koja je ideja kolegija, kakav je interes studenata i što za Vas znači predavati na jednoj tako uglednoj obrazovnoj instituciji?
Prilika da osmislim vlastiti kolegij na Harvardu i dalje mi djeluje nestvarno. Ideja kolegija je približiti studentima najnovija otkrića iz neuroznanosti glazbe i pokazati kako se mogu primijeniti u kliničkom kontekstu – od ranog dječjeg razvoja do starije životne dobi. Cilj mi je povezati rezultate temeljnih neuroznanstvenih istraživanja s praktičnim primjerima, jer mi je upravo taj translacijski element nedostajao tijekom vlastitog studija.
Pokazalo se da studente iz različitih područja intrigira dijalog između umjetnosti i znanosti. Interes je bio iznimno velik — sva mjesta bila su popunjena, postojala je čak i lista čekanja, što me nemalo obradovalo s obzirom na to da mi je rečeno kako su novi kolegiji na Harvardu prve godine rijetko potpuno popunjeni. Ovaj kolegij doživljavam kao priliku da svoje znanje i iskustvo podijelim sa znatiželjnim i angažiranim studentima te nastavim usmjeravati njihov način razmišljanja prema ravnoteži kritičkog i kreativnog.
Za mene osobno, predavati na Harvardu znači puno više od činjenice da sam nositeljica kolegija na jednoj tako prestižnoj instituciji: meni je to i dokaz da je zaista sve moguće – čak i za nas iz manjih sredina i iz obitelji u kojima su prilike za obrazovanje generacijama bile nedostupne.
Muzikoterapija se primjenjuje u vrlo različitim kontekstima – od neonatologije do palijativne skrbi. U kojim se segmentima do sada pokazala posebno učinkovita?
Kad govorim o muzikoterapiji, uvijek nastojim oprezno balansirati između, s jedne strane, uzbudljivih neuroznanstvenih spoznaja o utjecaju glazbe na mozak, koje nam iz dana u dan otvaraju nove mogućnosti primjene muzičkih intervencija sa znanstvenim uporištem, i s druge nažalost čestih pojednostavljenih, romantiziranih predodžbi o „glazbi koja liječi”. Zahvaljujući suvremenim istraživanjima, glazba se više ne promatra samo u svjetlu psihosocijalnih terapijskih ciljeva, koji su i dalje značajni, ali predstavljaju tek jedan dio njezine primjene.
Pravac neurološke muzikoterapije pokazao se posebno učinkovitim u neurorehabilitaciji, primjerice pri rehabilitaciji pokreta i govora nakon moždanog udara te u radu s oboljelima od Parkinsonove bolesti. U tom se kontekstu naglasak stavlja na ritam i na mehanizme slušno-motoričke sinkronizacije, pri čemu se slušna područja povezuju s jezičnim i motoričkim centrima u mozgu.
Jednako je fascinantan i rad s osobama s demencijom, koje se, primjerice, nerijetko mogu sjetiti riječi pjesama iz mladosti čak i ako su zaboravile imena vlastite djece ili prijatelja – što sugerira da se tzv. glazbena sjećanja pohranjuju na drugačiji način od drugih vrsta pamćenja. Na suprotnom kraju životnog spektra, muzikoterapija se sve češće primjenjuje u neonatologiji, gdje ritmički obrasci i vokalna stimulacija pomažu u regulaciji disanja i otkucaja srca nedonoščadi.
S obzirom na neuroznanstvene dokaze o utjecaju glazbe na mozak, gdje vidite najveći potencijal u primjeni muzikoterapije u pogledu kognitivnih, senzornih i motoričkih funkcija? Što je u fokusu vaših istraživanja?
Većina znanstvene literature usmjerena je za sada na odrasle. Iako se muzikoterapija od samih početaka primjenjuje i kod djece s neurorazvojnim odstupanjima, njezini neurobiološki temelji još uvijek nisu dovoljno razjašnjeni i to ograničava učinkovitost i mogućnost rane primjene.
Važno je istaknuti da dječji mozak nije samo umanjena verzija odraslog – tijekom ranog razvoja on proživljava brze i dinamične promjene, a svako odstupanje oblikuje njegovu arhitekturu. Upravo je zato fokus mojih istraživanja na neurobiološkim mehanizmima neurorazvojnih odstupanja, s posebnim naglaskom na utjecaj glazbe i slušne percepcije na rani razvoj mozga – s ciljem da razvijemo personalizirane pristupe u kojima intervencije ciljano podupiru kognitivne, psihosocijalne, senzorne i motoričke funkcije.
Jednom ste prilikom izjavili da se glazbena sjećanja često formiraju u adolescentnom razdoblju i drugačije pohranjuju u mozgu. Kako ta spoznaja može promijeniti pristup radu s mladima ili osobama s demencijom?
Znamo da se najdublja i najtrajnija glazbena sjećanja formiraju upravo u adolescenciji, kada je mozak posebno osjetljiv, a glazba snažno povezana s emocijama i razvojem identiteta. To objašnjava zašto se, kako sam navela, osobe s demencijom često mogu prisjetiti upravo pjesama iz mladosti.
Ta spoznaja otvara dvije važne mogućnosti: kod mladih glazba može biti moćan alat za samorefleksiju i oblikovanje identiteta, a u radu s osobama s demencijom može poslužiti kao most prema sjećanjima i očuvanju osjećaja vlastitog identiteta i povezanosti s okolinom.
Na čemu trenutačno radite i zašto vas upravo to najviše zaokuplja? O kojim je projektima, istraživanjima ili nastavnim planovima riječ?
Trenutačno sam najviše fokusirana na provedbu nekoliko projekata praćenja ranog razvoja mozga i identificiranja biomarkera povezanih s neurorazvojnim odstupanjima kao što su autizam i ADHD. Potraga za biomarkerima pritom je iznimno važna jer se u praksi dijagnostički proces nažalost najčešće odvija tek u školskoj dobi, čime se propušta dragocjena prilika za ranu intervenciju.
Uz istraživački rad, veliku pažnju posvećujem i edukacijskim i outreach inicijativama. Odnedavno sam voditeljica programa Med&X Accelerator, koji s velikim entuzijazmom od početka vode dr. Alen Juginović i dr. Miro Vuković. Zajedno osmišljavamo i provodimo projekte koji najboljim hrvatskim studentima omogućuju kliničko i znanstveno usavršavanje na vrhunskim svjetskim sveučilištima i bolnicama s ciljem da pripremimo novu generaciju biomedicinskih lidera.
Na kraju, odmaknemo li se od strogo znanstvenog i terapijskog okvira, kakvu ulogu, po Vašem mišljenju, glazba može imati u našem svakodnevnom životu?
Najveća je vrijednost glazbe, smatram, u njezinoj univerzalnoj dostupnosti – ona nam svima pripada, neovisno o tome imamo li formalno glazbeno obrazovanje, kojoj kulturi pripadamo, kakav nam je socioekonomski status. Ponekad je dovoljno poslušati omiljenu pjesmu da nas podsjeti tko smo.
Glazba nas povezuje s drugima i daje nam prostor u kojem ćemo izraziti emocije – upravo u toj kombinaciji osobnog i zajedničkog iskustva leži njezina tako posebna moć.
A. H.
