Paranoidni poremećaj osobnosti je složeno stanje obilježeno dubokim nepovjerenjem i sumnjičavošću prema drugima. Osobe koje pate od ovog poremećaja žive u stalnom uvjerenju da im drugi žele nauditi, što dramatično utječe na njihove odnose i svakodnevni život.
Život s paranoidnim poremećajem osobnosti (PPO) je život u stalnoj pripravnosti. Za osobe koje pate od ovog stanja, svijet je neprijateljsko mjesto u kojem se iza svakog osmijeha krije zla namjera, a iza svake dobronamjerne geste skriva se pokušaj prevare ili iskorištavanja. Ne radi se o prolaznom lošem raspoloženju ili povremenoj sumnjičavosti koju svatko može osjetiti, već o duboko ukorijenjenom i nefleksibilnom obrascu ponašanja koji prožima sve aspekte života, od poslovnih suradnji do najbližih obiteljskih i ljubavnih veza. Njihova stvarnost je filtrirana kroz uvjerenje da su drugi ljudi prijetnja, zbog čega neprestano traže dokaze koji bi potvrdili njihove strahove, dok istovremeno zanemaruju sve što bi ih moglo razuvjeriti.
Nepovjerenje koje smatraju potpuno racionalnim
Prepoznavanje ovog poremećaja može biti izazovno jer osobe s PPO-om svoje nepovjerenje često smatraju potpuno racionalnim. Ključni znakovi uključuju neopravdane sumnje u odanost prijatelja i partnera, odbijanje povjeravanja zbog straha da će se izrečeno iskoristiti protiv njih, te tumačenje skrivenih i prijetećih značenja u bezazlenim primjedbama ili događajima. Prema dijagnostičkim kriterijima, za postavljanje dijagnoze potrebno je da osoba pokazuje najmanje četiri od sedam specifičnih simptoma, koji također uključuju dugotrajno pamćenje uvreda, brzu i ljutitu reakciju na percipirane napade na karakter te stalne i neutemeljene sumnje u vjernost partnera. Zbog ovih karakteristika često su percipirani kao hladni, svadljivi i tvrdoglavi, što dodatno produbljuje njihovu socijalnu izolaciju.
Istraživanja pokazuju da se poremećaj češće javlja u obiteljima u kojima postoji povijest shizofrenije ili drugih psihotičnih poremećaja, što ukazuje na moguću genetsku predispoziciju.
Točan uzrok paranoidnog poremećaja osobnosti nije u potpunosti poznat, no stručnjaci se slažu da se radi o složenoj interakciji genetskih, bioloških i okolišnih čimbenika. Istraživanja pokazuju da se poremećaj češće javlja u obiteljima u kojima postoji povijest shizofrenije ili drugih psihotičnih poremećaja, što ukazuje na moguću genetsku predispoziciju. Međutim, ključnu ulogu često imaju i iskustva iz ranog djetinjstva. Emocionalno ili fizičko zlostavljanje, zanemarivanje i odrastanje u nestabilnom i prijetećem okruženju mogu posijati sjeme dubokog nepovjerenja koje kasnije u odrasloj dobi prerasta u potpuno razvijen poremećaj. Procjenjuje se da pogađa između 0.5 i 4.4 posto opće populacije.
Osoba koja je uvjerena da joj svi žele zlo teško će povjerovati da joj terapeut ili liječnik iskreno želi pomoći. Često ne vide problem u svom ponašanju, već u drugima, zbog čega rijetko sami iniciraju liječenje
Najveći izazov kod ovog poremećaja leži u samoj prirodi bolesti koja otežava traženje pomoći. Osoba koja je uvjerena da joj svi žele zlo teško će povjerovati da joj terapeut ili liječnik iskreno želi pomoći. Često ne vide problem u svom ponašanju, već u drugima, zbog čega rijetko sami iniciraju liječenje. Obično dolaze na nagovor obitelji ili partnera, i to tek kada njihovo ponašanje dovede do ozbiljnih životnih kriza, poput raspada braka ili gubitka posla. Uspostavljanje odnosa povjerenja s terapeutom stoga je prvi i najteži korak u procesu liječenja.
Što očekivati od liječenja
Stručnu dijagnozu može postaviti isključivo psihijatar ili klinički psiholog nakon detaljne evaluacije koja uključuje razgovore s pacijentom i, ako je moguće, s članovima obitelji. Glavni oblik liječenja je psihoterapija, s posebnim naglaskom na kognitivno-bihevioralnu terapiju (KBT). Ova vrsta terapije pomaže pojedincima da prepoznaju i preispitaju svoje iskrivljene obrasce razmišljanja te da razviju zdravije načine nošenja s percipiranim prijetnjama. Terapijski proces je dugotrajan i zahtijeva veliko strpljenje, kako od pacijenta, tako i od terapeuta, jer je izgradnja povjerenja ključna za bilo kakav napredak. Grupna terapija se obično ne preporučuje jer može potaknuti dodatnu sumnjičavost.
Terapijski proces je dugotrajan i zahtijeva veliko strpljenje, kako od pacijenta, tako i od terapeuta, jer je izgradnja povjerenja ključna za bilo kakav napredak.
Iako ne postoje lijekovi odobreni specifično za liječenje paranoidnog poremećaja osobnosti, farmakoterapija može biti korisna za ublažavanje pratećih simptoma. Često se propisuju antidepresivi ili lijekovi protiv anksioznosti, dok se u slučajevima izražene agresije ili kratkotrajnih psihotičnih epizoda mogu koristiti niske doze antipsihotika. Veliku ulogu u oporavku ima i podrška okoline. Educiranje obitelji o prirodi poremećaja i načinima komunikacije ključno je za smanjenje sukoba i stvaranje sigurnijeg okruženja. Učenje tehnika za upravljanje stresom, poput meditacije ili vježbanja, također može pomoći osobi da se lakše nosi sa svakodnevnim izazovima i smanji intenzitet paranoidnih misli. ( Ordinacija.hr )
