Neobjašnjive vrtoglavice, problemi s ravnotežom ili nevoljni pokreti očiju mogu biti više od bezazlenih smetnji. U nekim slučajevima, oni su prvi i jedini znak paraneoplastičnog sindroma, stanja u kojem imunosni sustav, napadajući skriveni tumor, greškom uništava i živčani sustav.
Zamislite da mjesecima patite od iscrpljujućih vrtoglavica, da vam se vid muti, a slika pred očima neprestano treperi. Gubitak ravnoteže postaje toliko izražen da vam je za hodanje potrebna pomoć, a liječnici unatoč brojnim pretragama ne mogu pronaći uzrok. Ovakav scenarij, nažalost, nije rijetkost i može biti uvod u dijagnozu rijetkog, ali ozbiljnog stanja poznatog kao paraneoplastični neurološki sindrom (PNS). Riječ je o skupini poremećaja koji nastaju kao nuspojava borbe organizma protiv maligne bolesti. U tim situacijama, neurološki problemi često se pojavljuju puno prije nego što se sam karcinom može otkriti standardnim metodama, čineći dijagnostiku izuzetno izazovnom.
Specifična antitijela
U središtu ovog misterioznog procesa nalaze se specifična antitijela koja proizvodi sam organizam. Imunosni sustav, prepoznavši tumorske stanice kao prijetnju, stvara antitijela kako bi ih uništio. Problem nastaje kada su proteini na površini tumorskih stanica slični onima koji se nalaze u zdravim stanicama živčanog sustava. Zbog te sličnosti, imunosni sustav se “zbuni” i pokreće napad ne samo na tumor, već i na mozak, leđnu moždinu i periferne živce. Jedna od ključnih vrsta ovih “zbunjenih” vojnika imunosnog sustava su Anti-Ri antitijela, poznata i kao ANNA-2. Njihova prisutnost u krvi ili cerebrospinalnoj tekućini snažan je pokazatelj da se u tijelu odvija ovaj skriveni rat.
Iako se mogu pojaviti kod nekoliko vrsta karcinoma, statistike pokazuju da su najčvršće povezane s karcinomom dojke i karcinomom pluća malih stanica. Rjeđe se mogu naći i kod pacijenata s tumorima jajnika, debelog crijeva ili prostate
Pretraga na Anti-Ri antitijela stoga je ključan dijagnostički alat koji pomaže razjasniti vezu između naizgled nepovezanih neuroloških simptoma i potencijalne maligne bolesti. Ova antitijela ciljaju proteine koji se nalaze isključivo unutar jezgri neurona u središnjem živčanom sustavu, uzrokujući njihovo oštećenje ili uništenje. Iako se mogu pojaviti kod nekoliko vrsta karcinoma, statistike pokazuju da su najčvršće povezane s karcinomom dojke i karcinomom pluća malih stanica. Rjeđe se mogu naći i kod pacijenata s tumorima jajnika, debelog crijeva ili prostate. Pronalazak ovih antitijela u pacijenta s neobjašnjivim neurološkim tegobama pali crveni alarm i usmjerava liječnike na ciljanu i hitnu potragu za primarnim tumorom.
Liječnici će posumnjati na paraneoplastični sindrom i zatražiti Anti-Ri test kod pacijenata koji razviju specifičan i često bizaran skup simptoma. Na vrhu liste sumnjivih znakova nalazi se opsoklonus-mioklonus sindrom, poznat i kao “sindrom plešućih očiju i nogu”, koji karakteriziraju brzi, nevoljni, kaotični pokreti očiju u svim smjerovima, praćeni trzajevima mišića. Drugi važan pokazatelj je takozvani okularni flater, gdje se oči nekontrolirano trzaju isključivo u vodoravnoj ravnini. Ostali simptomi koji zahtijevaju oprez uključuju subakutnu cerebelarnu degeneraciju koja se očituje kao nagli gubitak koordinacije i ravnoteže (ataksija), poteškoće s govorom (dizartrija), ukočenost mišića, višestruke paralize kranijalnih živaca, pa čak i promjene u ponašanju. Prema ažuriranim dijagnostičkim kriterijima, prisutnost Anti-Ri antitijela svrstava se u kategoriju visokog rizika, s više od 70 posto šanse za postojanje tumora.
Zašto je rano otkrivanje ključno?
Jednom kada se potvrdi prisutnost Anti-Ri antitijela, pokreće se sveobuhvatna dijagnostička obrada s ciljem lociranja skrivenog tumora, što obično uključuje PET/CT cijelog tijela i druge specifične slikovne pretrage. Vrijednost ove pretrage je neprocjenjiva jer omogućuje otkrivanje karcinoma u vrlo ranoj fazi, kada je često premalen da bi uzrokovao vlastite simptome ili bio vidljiv na redovnim pregledima. Rano otkrivanje tumora ključno je za uspješno liječenje i bolju prognozu. Uklanjanje tumora operacijom, kemoterapijom ili zračenjem prvi je i najvažniji korak u liječenju, jer se time uklanja izvor antigena koji potiče razornu autoimunu reakciju.
Pacijenti se i nakon uspješnog onkološkog liječenja mogu nastaviti boriti s teškim posljedicama poput kronične nestabilnosti, problema s vidom i motoričkih poteškoća
Nažalost, liječenje samog tumora često ne dovodi do povlačenja neuroloških simptoma. Oštećenje živčanih stanica uzrokovano autoimunim napadom u mnogim je slučajevima trajno i nepovratno. Pacijenti se i nakon uspješnog onkološkog liječenja mogu nastaviti boriti s teškim posljedicama poput kronične nestabilnosti, problema s vidom i motoričkih poteškoća. Liječenje neurološkog aspekta sindroma uključuje imunosupresivnu terapiju no uspjeh je često ograničen i privremen. Zbog toga je prepoznavanje simptoma i što ranije postavljanje sumnje na paraneoplastični sindrom od presudne važnosti, ne samo za onkološki ishod, već i za pokušaj ublažavanja dugoročnih neuroloških posljedica.
( Ordinacija.hr )
