Iako je najsnažnija u ljudskom tijelu, Ahilova tetiva jedna je od najčešće ozlijeđenih, osobito kod rekreativnih sportaša u tridesetima i četrdesetima. Odluka o liječenju ovisi o nizu faktora, no put do potpunog oporavka gotovo je uvijek dugotrajan i zahtijeva iznimnu disciplinu.
Zvuk nalik na prasak ili pucanj biča, praćen iznenadnom oštrom boli u stražnjem dijelu gležnja, klasičan je scenarij rupture Ahilove tetive. Ova ozljeda najčešće pogađa takozvane “vikend-ratnike”, osobe u dobi između 30 i 50 godina koje se neredovito, ali intenzivno bave sportovima koji uključuju nagla ubrzanja, skokove i promjene smjera, poput tenisa, košarke ili nogometa. Do puknuća dolazi kada je tetiva, koja spaja mišiće potkoljenice s petnom kosti, izložena sili koja premašuje njezinu izdržljivost. Nakon ozljede, pacijenti osjećaju izraženu slabost, ne mogu stati na prste ozlijeđene noge, a na mjestu puknuća često se može napipati i udubina. Iako se u nekim slučajevima dijagnoza može propustiti, klinički pregled, poput Thompsonovog testa pri kojem stisak mišića lista ne uzrokuje pomicanje stopala, obično je dovoljan za potvrdu rupture.
Liječiti ozljedu konzervativno ili operacijom?
Nakon dijagnoze, postavlja se ključno pitanje: liječiti ozljedu konzervativno ili operacijom? Odluka ovisi o dobi pacijenta, razini tjelesne aktivnosti, općem zdravstvenom stanju i samoj prirodi ozljede. Konzervativno liječenje, koje uključuje imobilizaciju noge gipsom ili ortozom u trajanju od nekoliko mjeseci, obično je rezervirano za starije, manje aktivne osobe ili pacijente s izraženim zdravstvenim rizicima poput dijabetesa ili vaskularnih bolesti. S druge strane, operacija se preporučuje mlađim, aktivnim osobama i sportašima jer se vjeruje da kirurški zahvat osigurava bolju snagu i manji rizik od ponovnog puknuća tetive. Iako su novije studije pokazale da su rezultati konzervativnog liječenja uz moderne protokole funkcionalne rehabilitacije usporedivi s kirurškim, operacija ostaje zlatni standard za one koji se žele vratiti sportu na visokoj razini ili ako je od ozljede prošlo više od 48 sati.
Minimalno invazivne metode, poput perkutane operacije, izvode se kroz nekoliko manjih rezova uz pomoć posebnih instrumenata. Prednosti ovog pristupa su manji ožiljak, brže zacjeljivanje kože i manji rizik od infekcija rane.
Kirurški zahvat traje od 45 minuta do dva sata, a izvodi se u općoj, spinalnoj ili regionalnoj anesteziji. Postoje dva glavna pristupa: tradicionalna otvorena operacija i minimalno invazivna tehnika. Kod otvorenog zahvata, kirurg radi rez od šest do deset centimetara iznad pete kako bi izravno pristupio oštećenoj tetivi, očistio njezine krajeve i potom ih čvrsto zašio posebnim šavovima. Ova metoda omogućuje izvrsnu vizualizaciju i sigurnu rekonstrukciju. S druge strane, minimalno invazivne metode, poput perkutane operacije, izvode se kroz nekoliko manjih rezova uz pomoć posebnih instrumenata. Prednosti ovog pristupa su manji ožiljak, brže zacjeljivanje kože i manji rizik od infekcija rane.
Minimalno invazivne tehnike, zbog nedostatka izravne vizualizacije, nose veći rizik od ozljede suralnog živca, što može uzrokovati utrnulost vanjskog dijela stopala
Međutim, svaki pristup nosi svoje rizike. Otvorena operacija povezana je s većom stopom komplikacija rane, poput infekcija ili problema sa zacjeljivanjem, koje se javljaju u pet do čak 15 posto slučajeva. Minimalno invazivne tehnike, zbog nedostatka izravne vizualizacije, nose veći rizik od ozljede suralnog živca, što može uzrokovati utrnulost vanjskog dijela stopala. Ipak, novije studije pokazuju da u rukama iskusnog kirurga minimalno invazivni pristup može osigurati brži oporavak i veće zadovoljstvo pacijenata. Dok je u prošlosti stopa ponovnog puknuća tetive nakon operacije bila znatno niža (oko 3-4 %) u usporedbi s konzervativnim liječenjem (8-10 %), moderni protokoli rehabilitacije smanjili su tu razliku, čineći odluku o liječenju još složenijom i individualnijom.
Dug i zahtjevan oporavak
Bez obzira na metodu liječenja, oporavak je dugotrajan proces koji zahtijeva strpljenje i strogo pridržavanje uputa. Prva dva tjedna nakon operacije noga je imobilizirana u gipsu ili longeti, stopalo je usmjereno prema dolje kako bi se smanjila napetost na tetivu, a pacijent se kreće isključivo uz pomoć štaka, bez oslanjanja na operiranu nogu. Nakon toga, gips se zamjenjuje ortopedskom čizmom koja omogućuje postupno povećanje opsega pokreta u gležnju. U razdoblju od drugog do šestog tjedna započinje se s laganim osloncem na nogu i ranom fizikalnom terapijom.
Trčanje i lakše sportske aktivnosti obično su moguće tek nakon četiri do šest mjeseci, dok povratak natjecateljskom sportu može potrajati i do godinu dana. Tijekom cijelog procesa normalna je pojava oticanja gležnja, koje može trajati mjesecima.
Nakon otprilike šest do osam tjedana pacijent postupno napušta čizmu i prelazi na nošenje obične obuće, često s povišenom petom kako bi se tetiva dodatno zaštitila. Tada počinje ključna faza rehabilitacije, usmjerena na vraćanje pokretljivosti, jačanje atrofiranih mišića potkoljenice i vježbe ravnoteže. Povratak uredskom poslu moguć je već nakon dva do tri tjedna, no za poslove koji zahtijevaju stajanje potrebno je osam do deset tjedana. Trčanje i lakše sportske aktivnosti obično su moguće tek nakon četiri do šest mjeseci, dok povratak natjecateljskom sportu može potrajati i do godinu dana. Tijekom cijelog procesa normalna je pojava oticanja gležnja, koje može trajati mjesecima, no uz predanu rehabilitaciju većina pacijenata uspješno se vraća svojim svakodnevnim i sportskim aktivnostima. ( Ordinacija.hr )
