Svaki put kad vadite krv, napuni se nekoliko epruveta, no za samu analizu potrebna je tek neznatna količina. Otkrivamo zašto je potrebna “rezerva”, koliko se dugo čuva i što se na kraju događa s vašim biološkim uzorkom.
Scena je poznata gotovo svima: sjedite u laboratoriju, tehničar vam vješto pronalazi venu, a vi gledate kako se jedna za drugom pune epruvete vašom krvlju. U tom trenutku mnogi se zapitaju je li zaista potrebno uzeti toliko krvi i što se događa sa svim tim uzorcima. Iako se može činiti da je riječ o velikoj količini, ukupni volumen izvađen kod standardnog vađenja od tri do pet epruveta iznosi tek oko 15 do 30 mililitara. S obzirom na to da tijelo odrasle osobe sadrži oko pet litara krvi, taj je udio manji od jedan posto, potpuno je siguran i brzo se nadoknadi. No, razlozi za uzimanje naizgled veće količine krvi od potrebne strogo su tehničke i medicinske prirode.
Različite komponente krvi
Ključni razlog leži u činjenici da se različite pretrage ne mogu raditi iz istog uzorka. Svaka epruveta ima čep različite boje, a ta boja nije estetske prirode, već označava vrstu aditiva koji se nalazi unutra. Primjerice, epruvete s ljubičastim čepom sadrže antikoagulans EDTA i koriste se za kompletnu krvnu sliku, dok one sa crvenim ili žutim čepom služe za dobivanje seruma za biokemijske pretrage. Različite analize zahtijevaju različite komponente krvi, poput cijele krvi, plazme ili seruma, a odvajanje u više epruveta sprječava unakrsnu kontaminaciju i osigurava točnost svakog pojedinog rezultata. Korištenje jedne epruvete za sve bilo bi kao da pokušavate ispeći kolač i skuhati juhu u istoj posudi s istim sastojcima.
Korištenje jedne epruvete za sve bilo bi kao da pokušavate ispeći kolač i skuhati juhu u istoj posudi s istim sastojcima
Osim kemijskih razlika, tu je i logistika modernih laboratorija. Analize se danas provode na sofisticiranim, automatiziranim uređajima koji funkcioniraju poput robotske trake. Ti analizatori zahtijevaju određeni minimalni volumen uzorka u epruveti kako bi njihove tanke sonde mogle sigurno i precizno usisati potrebnu količinu tekućine. Da je razina krvi preniska, sonda bi mogla povući zrak ili stanični talog, što bi dovelo do pogreške u mjerenju ili kvara na osjetljivom instrumentu. Stoga su vakuumske epruvete tvornički kalibrirane da povuku točno definiranu količinu krvi koja jamči nesmetan rad automatiziranog sustava.
Jedan od najvažnijih razloga za uzimanje “viška” krvi jest stvaranje sigurnosne rezerve. Nakon što se obavi početna analiza, laboratorij ne baca odmah ostatak uzorka. Ako je neki rezultat graničan, neočekivan ili tehnički sumnjiv, analitičari će ponoviti test iz istog uzorka kako bi potvrdili nalaz. Time se izbjegava mogućnost pogreške.
Što se događa s ostatkom nakon analize?
Nakon što je analiza gotova i nalaz potvrđen, epruvete s ostatkom vaše krvi ne bacaju se odmah u smeće. One se pohranjuju u strogo kontroliranim uvjetima. Većina laboratorija čuva uzorke u hladnjacima na temperaturi od dva do osam Celzijevih stupnjeva. Vrijeme čuvanja ovisi o vrsti uzorka i stabilnosti komponenti koje se analiziraju. Serum i plazma, koji su stabilniji, obično se čuvaju od tri do sedam dana. Cijela krv, koja se koristi za hematološke analize, čuva se znatno kraće, najčešće 24 do 48 sati, jer krvne stanice u njoj brzo propadaju. U iznimnim slučajevima, za potrebe znanstvenih istraživanja ili vrlo specifičnih testova, uzorci se mogu zamrznuti i čuvati mjesecima, pa čak i godinama.
Strogo kontrolirano uništavanje
Kada istekne propisani rok čuvanja, vaša krv postaje medicinski otpad s kojim se postupa prema strogim zakonskim i sigurnosnim protokolima. Nema govora o jednostavnom bacanju; uzorci se moraju uništiti na način koji jamči uklanjanje bilo kakvog biološkog rizika. Najčešće se koriste dvije metode. Prva je autoklaviranje, proces sterilizacije u kojem se uzorci izlažu vodenoj pari pod visokim tlakom i na temperaturi višoj od 121 °C, čime se uništavaju svi potencijalni patogeni poput virusa i bakterija. Druga, još temeljnija metoda, jest incineracija, odnosno spaljivanje u specijaliziranim pećima na izuzetno visokim temperaturama. Ovim procesom sav biološki materijal pretvara se u sterilni pepeo, čime se ciklus sigurno završava. ( Ordinacija.hr )
