Aleksandar Ajdarić, osobni je trener koji svakog vikenda za Ordinaciju.hr britkim i jasnim tekstovima otkriva važnost tjelovježbe, ali i prehrane te njihov utjecaj na vaše zdravlje.
Kada se govori o potrebi redovitog vježbanja u prvi plan se stavlja imperativ prema boljem fizičkom zdravlju. I to je sasvim ispravno. Fizičko kretanje jednostavno godi našemu tijelu i donosi brojne pogodnosti za naše fizičko zdravlje. Ono što se u nedovoljnoj mjeri spominje u javnosti jest i to koliko nam sportska rekreacija pomaže u očuvanju psihičke stabilnosti i duševnog mira. Kao da je neugodno reći: vježbam da se smirim. Ili, vježbam redovito jer mi to daje smisao u kaotičnom okruženju. Jer, iz razumljivih razloga svi ljudi na van žele ostaviti dojam stabilne i čvrste ličnosti. Ali, što se događa iznutra?
Mnogi se ipak bore, biraju razne načine da očuvaju unutarnji mir pa neki od njih izabiru sportsku rekreaciju. Je li to nordijsko hodanje ili trčanje u prirodi, je li to žustri i zabavni padel, je li u pitanju joga ili pak svladavanje težina u teretani, manje je bitno. Važno je da vježbanje kvalitetno umara tijelo, oslobađa endorfine, prirodno podiže serotonin i samim time našu um čini mirnijim. Tijelo i um su jedna i neodvojiva cjelina.
Stres svakodnevice je neminovan. Čak i najobičnija rutina svakodnevice bez prevelikih stresogenih skokova može prerasti u ozbiljno životno nezadovoljstvo. Nažalost, neminovne su i izvanredne životne situacije koje stvaraju još veći distres na organizam, poput neočekivanih i ozbiljnih osobnih i obiteljskih situacija.
Sve to pred nas stavlja zadatak da pronađemo sigurno utočište, koje će doći iz nas i biti samo naše. Utočište u ovom slučaju koristim kao izraz za bilo koji prostor, vrijeme i aktivnost koje u osobi stvara mir i snagu za nastavak kvalitetnog življenja.
Čovjek može puno toga izgubiti. Jako je mnogo razvoda, djeca se odvajaju od roditelja, dobivaju se otkazi, mnogo je bolesti u obitelji. Samo razmišljanje o tome može biti anksiozno.
Dakle, potrebna su nam utočišta, naša osobna, koja nam prije svega daju mir, a iz kojeg onda proizlazi snaga.
Međutim, većina ljudi bira nekvalitetna, nekad i posve pogrešna utočišta.
Maratonsko gledanje televizijskih serija i filmova dokazano snižava krvni tlak, no je li ta navika dugoročno ispravna i zdrava ako satima ležimo na kauču? Zabava putem društvenih mreža zaista može nasmijati čovjeka, no jesu li društvene mreže dugoročno pravilan put prema nekoj općoj životnoj radosti. Ispijanje kava ili alkohola u kafićima može biti kratkoročno ugodno, ali to je i dalje pasivna i rizična aktivnost.
Nažalost, postoji još jedan problem koji je aktualan i u kontinuiranom porastu, a riječ je o kompulzivnom prejedanju ili, da budem nešto blaži u izrazu, prekomjernom uživanju u omiljenoj hrani. Prejedanje doista osobi nudi utjehu, mir i neku vrstu unutrašnje topline. Ali kuda to vodi?
Nemojte krivo razumjeti, sve se može. I pogledati serija, i baciti oko na društvene mreže i pojesti ili popiti nešto nezdravo. Ali, ako to preraste u dominantnu aktivnost kroz dan ili kroz svaki dan u godini kao jedini oblik opuštanja, onda je riječ o nečemu što može ozbiljno narušiti psihofizičko zdravlje.
Najkvalitetniji način da umirimo tijelo i um jest onaj kroz fizičku aktivnost, bilo da se radi o vježbanju ili fizičkom radu (ne baš onaj na radnom mjestu, nego onaj koji smo si sami odabrali).
Hobiji koji uključuju fizički rad su idealni. Traženje fizičke i umne relaksacije kroz fizički rad i umaranje najkvalitetniji je put.
Moje utočište je vježbanje u teretani. Prije 10 godina, a nakon 16 godina rada u novinarstvu, moje tijelo i psiha su rekli – dosta je. Javile su se one zdrave snage duboko u meni koje su zahtijevale sport, kretanje i strukturirano vježbanje. Do danas nisam stao s time i nikada neću stati.
Teretanu mi nitko ne može oduzeti. Na koncu, to je samo gomila željeza u velikim prostorijama. To nikada neće nestati. Ono je vječno. Ali, ono što je najvažnije, potreba za vježbanjem dolazi iz mene. Ne treniram jer moram ili jer mi je to netko savjetovao. Ne treniram zato što tako nalažu smjernice Svjetske zdravstvene organizacije. Vježbam jer se tada osjećam dobro i jer je ta potreba došla spontano iz mene. Samo je moja i nitko mi je ni pod kojim okolnostima ne može oduzeti. Sve vanjske stvari možemo izgubiti, ali ono što je naše iznutra, što je predanošću postalo čvrsto i stabilno, unatoč stalnim preprekama i izazovima, ne može se samo tako izgubiti.
Hobiji kroz sportsku rekreaciju ili fizički rad (vrtlarenje, rad u garaži ili kući, raznorazna manufaktura), samo su vaši. Vaše uporište koje vam nitko ne može oduzeti.
I, koje je vaše utočište?
(Piše: Aleksandar Ajdarić)
