Zašto društvo i dalje vrednuje izgled više od osobnosti? Sociologinja Iva Odak objašnjava kako nastaju standardi ljepote, zašto su žene pod većim pritiskom te kako graditi zajednicu koja prihvaća različitost.
Dr. sc. Iva Odak jedna je od vodećih hrvatskih sociologinja usmjerenih na obrazovanje i društvene nejednakosti. Kao znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, bavi se pitanjima socijalne dimenzije obrazovanja, obrazovnih prilika i utjecaja društvenih normi na svakodnevni život. U intervjuu govori o tome zašto se tijelo i izgled i danas vrednuju više od osobnosti i vrline te kako društvo može graditi zajednicu koja prihvaća različitost.
U svakodnevnom životu tijelo se često komentira prije osobnosti, vrlina i kvaliteta. Zašto se i danas, unatoč napretku, tijelo komentira više nego čovjek?
Iako živimo u vremenu u kojem se sve više govori o raznolikosti i uključivanju, izgled je i dalje mjesto društvene procjene, a tijelo glavni simbol identiteta u javnom prostoru. Podaci različitih istraživanja pokazuju da su ljudi često doživjeli komentar o tijelu koji ih je povrijedio, što upućuje na to da komentiranje izgleda nije iznimka nego društvena norma. Tijelo se i danas komentira više nego čovjek jer živimo u kulturi u kojoj izgled nosi određenu društvenu vrijednost i u kojoj se ljudska kvaliteta često čita kroz fizičku pojavnost. Sociološki gledano, tijelo nije samo biološki entitet, nego društveni projekt: ono se oblikuje putem normi, očekivanja i odnosa moći koji definiraju što je lijepo, poželjno ili prihvatljivo. Zbog toga tijelo ulazi “prije osobe” – jer ga društvo tako uči čitati.
Koji su najčešći društveni obrasci koji oblikuju način na koji ljudi doživljavaju vlastito tijelo?
Način na koji ljudi doživljavaju svoje tijelo najčešće se oblikuje kombinacijom medijskih poruka, institucionalnih očekivanja i obiteljskih i vršnjačkih normi. Mediji i društvene mreže igraju ključnu ulogu u oblikovanju ideala ljepote. Institucije poput škola, sportskih klubova i radnih mjesta također prenose implicitna pravila prihvatljivog izgleda. Na sve to nadovezuju se obiteljske navike i komentari koji od najranijeg djetinjstva oblikuju osjećaj vrijednosti na temelju izgled. Svi ovi utjecaji zajedno stvaraju društveni okvir u kojem se slika tijela ne gradi u ogledalu, nego u kulturi.
Prema rezultatima nedavne ankete, žene češće doživljavaju komentare koji ih povrjeđuju. Što to govori o društvu u cjelini?
Rodne razlike u ovim podacima nisu slučajne, nego duboko ukorijenjene u društvenoj strukturi. Žensko tijelo povijesno je bilo mjesto kontrole i simboličke vrijednosti, a ta logika i danas određuje očekivanja prema ženama. Češći povrjeđujući komentari pokazuju da društvo njihovu vrijednost i dalje veže za izgled, što utječe na samopouzdanje, sudjelovanje i osjećaj pripadnosti. Pritisci izgleda nisu samo individualni teret, nego oblik rodne nejednakosti koji zahtijeva sustavne promjene.
Kako iskustvo osjećaja da te se “više promatra nego sluša” utječe na odnose i participaciju u zajednici?
Osjećaj da te se više promatra nego sluša može izazvati nelagodu i osjećaj da nismo prihvaćeni kao cijelo biće, a istovremeno smanjuje spremnost na društveno sudjelovanje. Kada 44% ispitanih osjeti da ih ljudi procjenjuju na temelju tijela, to potiče samonadzor i stalnu brigu o izgledu i ponašanju, što umanjuje spontanost i slobodu izražavanja. Posljedično, ljudi se rjeđe javljaju, manje preuzimaju inicijativu i izbjegavaju situacije koje zahtijevaju vidljivost, što dugoročno može oslabiti društvenu koheziju i participaciju u zajednici.
Zašto su manja, ruralna okruženja posebno “kritična” u pogledu tjelesne stigme?
U manjim sredinama društvena kontrola može biti snažnija jer je vidljivost veća, anonimnosti gotovo da nema, a razlike se teže skrivaju. Komentari u takvim okruženjima često imaju dugotrajniji učinak jer dolaze od ljudi koji su nam bliski, a time i utjecajniji. U takvim okolnostima stigma se brže širi i jače internalizira, upravo zato što je društvena mreža gušća i osobnija. Ipak, važno je reći da manja mjesta mogu imati i veću solidarnost – ali ona se neće dogoditi sama od sebe, nego svjesnim njegovanjem kulture prihvaćanja.
Kako škole i sportski klubovi mogu aktivno sudjelovati u prevenciji tjelesne stigme?
Škole i sportski klubovi imaju ključnu ulogu jer su to mjesta gdje djeca i mladi svakodnevno uče kako vrednovati sebe i druge. Prevencija tjelesne stigme počinje jasnim pravilima koja počivaju na izbjegavaju komentiranja isključivo izgleda, ali jednako je važna i edukacija nastavnika i trenera o tome kako prepoznati i zaustaviti stigmatizaciju. Škola može usmjeriti kulturu prepoznavanja prema znanju, trudu, solidarnosti i suradnji, umjesto prema urednosti ili izgledu. Sportski klubovi mogu vrednovati napredak, timski duh i upornost umjesto estetike tijela ili uniformnosti. Upravo se tu stvara temelj za kulturu u kojoj djeca uče da vrijednost ne proizlazi iz izgleda, nego iz doprinosa i karaktera.
Koja je uloga obrazovnih programa u razvoju samopouzdanja i pozitivne tjelesne slike kod djece i mladih?
Obrazovni programi koji su usmjereni na razvoj socioemocionalnih kompetencija, kritičkog mišljenja i uvažavanja različitosti ključni su za izgradnju pozitivne slike o tijelu. Programi poput “Hand in Hand” programa koji smo provodili u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, koji mogu djelovati na razini cijele škole, pokazuju da djeca brže razvijaju empatiju, otpornost i svijest o tome da se razlike u tijelima ne trebaju vrednovati nego razumjeti. Takvi programi pomažu djeci da se odupru društvenim pritiscima, osobito onima koji dolaze s društvenih mreža, da izgrade osjećaj vlastite vrijednosti koji ne ovisi o izgledu, ali i da razviju empatiju i svijest o različitosti te međukulturne i socijalne kompetencije.
Koliko snažno mediji i društvene mreže oblikuju percepciju tijela i kako se taj utjecaj može smanjiti?
Utjecaj medija i društvenih mreža iznimno je snažan. Oni oblikuju ideale ljepote, definiraju što je poželjno, a što odstupanje i potiču stalnu usporedbu s drugima. Algoritmi često promoviraju uske standarde ljepote i idealizirane slike koje ne odgovaraju stvarnosti. Taj se utjecaj može smanjiti putem sustavne medijske pismenosti u školama, ograničavanjem izloženosti djece i mladih te odgovornim uredničkim politikama koje promoviraju različitost, uz transparentno označavanje digitalno obrađenih fotografija. Primjeri dobre prakse pokazuju da je moguće stvarati medije koji ne proizvode pritisak nego osnažuju publiku.
Postoje li primjeri dobre prakse u medijima koji pridonose smanjenju tjelesne stigme?
Da, postoje primjeri koji jasno pokazuju da drukčiji medijski pristupi mogu mijenjati društvene norme. Kampanja Dove “Real Beauty” već godinama prikazuje različita tijela bez uljepšavanja, što povećava identifikaciju i smanjuje osjećaj nedostatnosti kod publike. Nike je u svojim kampanjama uključio sportašice različitih tjelesnih veličina, dobnih skupina i sposobnosti, što šalje jasnu poruku da sport nije rezerviran za “idealna” tijela. Javne osobe poput Jameele Jamil, Lizzo, Kate Winslet, Zendaye ili Billie Eilish otvoreno kritiziraju nerealne standarde ljepote i govore o potrebi prihvaćanja različitosti. Ti primjeri pokazuju da mediji mogu biti moćan alat društvene promjene, ako to odaberu biti.
U kojoj mjeri samoprihvaćanje može zaštititi od negativnog društvenog pritiska i što tu može napraviti zajednica?
Samoprihvaćanje pomaže smanjiti učinak negativnih komentara, ali ne može u potpunosti neutralizirati pritisak društvenih normi. Promjena mora biti i individualna i društvena. Zajednica može pomoći stvaranjem okruženja koje cijeni trud, znanje, empatiju i doprinos, a ne izgled. Posebno je važno promicati rodnu ravnopravnost, jer žene su češće opterećene pritiskom izgleda. Kada zajednica mijenja kriterije vrijednosti, ljudi dobivaju prostor da se razvijaju kao osobe, a ne samo kao tijela.
Koliko je važno “učiti vidjeti ljude, a ne tijela” i što to konkretno podrazumijeva?
Učiti vidjeti ljude, a ne tijela znači svjesno mijenjati način na koji pristupamo drugima i načine na koje govorimo o njima. To podrazumijeva da manje komentiramo izgled, a da naglašavamo ljudske kvalitete, trud, vještine i karakter prije svega drugog. U svakodnevnom životu to znači da u školama pohvaljujemo znatiželju, suradnju i napredak; u sportu slavimo upornost i timski duh; a u radnim okruženjima vrednujemo znanje, a ne “profesionalni izgled”. To je promjena perspektive koja otvara prostor za inkluzivnije društvo.
Kakve posljedice stalni pritisak i komentari o tijelu imaju na mentalno i fizičko zdravlje, posebno kod mladih i žena?
Stalni pritisak i komentari o tijelu mogu imati dugotrajne posljedice na mentalno i fizičko zdravlje. Oni povećavaju rizik od tjeskobe, depresije, poremećaja hranjenja i kroničnog stresa. Mladi su posebno ranjivi jer se njihova identitetska slika i dalje formira, a društvena očekivanja i pritisak prema ženama, posebno mladim ženama, izrazito su visoka. Pritisci izgleda mogu dovesti do izbjegavanja društvenih situacija, smanjene tjelesne aktivnosti, prekomjernog uspoređivanja s drugima i osjećaja srama. Ovakvi obrasci nisu kratkoročni, nego mogu oblikovati dugoročne obrasce ponašanja i samopouzdanja.
Što znanost danas govori o tome kako društvo oblikuje stavove prema tijelu i što još treba dodatno istražiti?
Znanost jasno pokazuje da slika tijela nastaje u društvenom kontekstu, a ne kao osobna interpretacija fizičkog izgleda. Standardi ljepote povijesno se mijenjaju i ovise o klasi, kulturi, ekonomiji i društvenim odnosima. Sociolozi poput Bourdieua ističu da se ideali ljepote koriste kao oblik simboličkog kapitala koji daje društvenu prednost određenim tijelima. Sljedeća istraživanja mogla bi se usmjeriti na detaljnije razumijevanje učinka algoritama društvenih mreža, učinke dugotrajne izloženosti medijskim idealima na djecu i adolescente te na razvoj učinkovitih institucionalnih intervencija koje mogu mijenjati norme izgleda.
Što svatko od nas može napraviti već danas da pridonese zajednici koja prihvaća različita tijela i smanjuje stigmu?
Već danas možemo napraviti mnogo malih, ali važnih koraka. Možemo manje komentirati tuđa tijela, a više se svjesno fokusirati na kvalitete, vještine i doprinos drugih ljudi i davati priznanje na temelju onoga što rade, a ne kako izgledaju. Možemo birati medijski sadržaj koji njeguje realnost, a ne idealizaciju i svojim primjerom pokazivati da poštovanje ne ovisi o izgledu. U radnim okruženjima, školama i sportskim klubovima možemo poticati atmosferu u kojoj se cijeni trud, zajedništvo i znanje. Kada velik broj ljudi napravi mali zaokret u načinu gledanja na tijela, zajednica postaje mjesto u kojem se ljudi ne moraju boriti za pravo na vrijednost putem fizičkog izgleda.
(Ida Balog)
