Lymphogranuloma venereum, ili LGV, agresivan je i rijedak oblik klamidijske infekcije koji može dovesti do ozbiljnih i trajnih posljedica ako se ne liječi. Iako je dugo bila vezana za tropske krajeve, posljednjih godina širi se Europom, a njezini simptomi često prolaze neprepoznato sve do pojave teških komplikacija.
Lymphogranuloma venereum (LGV) spolno je prenosiva bolest koju uzrokuju invazivniji sojevi bakterije Chlamydia trachomatis, različiti od onih koji izazivaju uobičajenu klamidijsku infekciju. Dok se klasična klamidija uglavnom zadržava na sluznicama, LGV prodire dublje u tkivo i primarno zahvaća limfni sustav. Povijesno endemska u tropskim i suptropskim područjima, posljednjih se desetak godina bilježi zabrinjavajući porast slučajeva u Europi. Bolest se prenosi nezaštićenim vaginalnim, analnim ili oralnim spolnim odnosom, a rizik povećava i dijeljenje seksualnih igračaka koje nisu pravilno dezinficirane.
Bolest se razvija u tri stadija
Klinička slika bolesti razvija se u tri stadija, no važno je napomenuti da značajan broj zaraženih osoba uopće ne razvije simptome, što ih čini nesvjesnim prijenosnicima. Prvi stadij započinje tri do trideset dana nakon zaraze, pojavom male i obično bezbolne ranice, kvržice ili čira na mjestu ulaska bakterije – na penisu, u vagini, anusu ili ustima. Ta početna lezija često prođe potpuno nezapaženo jer brzo zacijeli. Drugi stadij nastupa dva do šest tjedana kasnije, kada se infekcija proširi na regionalne limfne čvorove. Najčešće dolazi do bolnog oticanja limfnih čvorova u preponama, s jedne ili obje strane. Ti otečeni čvorovi, poznati kao “buboni”, mogu postati izrazito bolni, spojiti se i stvoriti apscese koji potom mogu probiti kožu i ispustiti gnoj.
LGV se ponekad može pogrešno zamijeniti za upalne bolesti crijeva, poput Crohnove bolesti, što dodatno komplicira dijagnozu. Uz lokalne simptome, u drugom stadiju mogu se pojaviti i opći znakovi bolesti kao što su vrućica, zimica, malaksalost te bolovi u mišićima i zglobovima.
Kod osoba koje prakticiraju receptivni analni seks, infekcija može zahvatiti dublje, zdjelične i perirektalne limfne čvorove, što ne uzrokuje vidljive otekline, ali može izazvati bol u donjem dijelu leđa ili zdjelici. U novijim epidemijama česta je manifestacija teški proktitis, odnosno upala rektuma, sa simptomima poput jake boli, krvavo-gnojnog iscjetka, osjećaja nepotpunog pražnjenja crijeva i zatvora. Zbog takvih simptoma, LGV se ponekad može pogrešno zamijeniti za upalne bolesti crijeva, poput Crohnove bolesti, što dodatno komplicira dijagnozu. Uz lokalne simptome, u drugom stadiju mogu se pojaviti i opći znakovi bolesti kao što su vrućica, zimica, malaksalost te bolovi u mišićima i zglobovima.
U slučaju analne infekcije, mogu nastati suženja (strikture) rektuma, analne fistule i perirektalni apscesi, što može ozbiljno narušiti funkciju crijeva i kvalitetu života. Upravo zbog mogućnosti ovako teških komplikacija ključno je pravovremeno prepoznati i liječiti ovu bolest
Ako se infekcija ne liječi, može napredovati u treći, kronični stadij, koji dovodi do najtežih i često nepovratnih posljedica. Dugotrajna upala uzrokuje opsežno oštećenje i stvaranje ožiljaka u limfnom sustavu. To može rezultirati trajnim oticanjem genitalija, poznatim kao genitalni elefantijaza, te teškim deformacijama. U slučaju analne infekcije, mogu nastati suženja (strikture) rektuma, analne fistule i perirektalni apscesi, što može ozbiljno narušiti funkciju crijeva i kvalitetu života. Upravo zbog mogućnosti ovako teških komplikacija ključno je pravovremeno prepoznati i liječiti ovu bolest.
Kako se postavlja dijagnoza i liječi?
Dijagnoza LGV-a postavlja se na temelju kliničkih simptoma, a potvrđuje se laboratorijskim testiranjem. Najpouzdanija metoda je test nukleinske amplifikacije (NAAT) iz brisa lezije, rektuma, grla ili iz uzorka urina. Postupak se obično odvija u dva koraka: prvo se utvrđuje prisutnost bakterije Chlamydia trachomatis, a ako je nalaz pozitivan i klinička slika upućuje na LGV, provodi se dodatno, specifično testiranje kako bi se identificirali sojevi koji uzrokuju bolest. S obzirom na to da su dijagnostički postupci ponekad složeni, liječenje se često započinje i prije konačne potvrde, osobito ako su simptomi izraženi. Nužno je obavijestiti i testirati sve seksualne partnere iz posljednjih 60 dana.
S obzirom na to da su dijagnostički postupci ponekad složeni, liječenje se često započinje i prije konačne potvrde, osobito ako su simptomi izraženi. Nužno je obavijestiti i testirati sve seksualne partnere iz posljednjih 60 dana
Liječenje je uspješno i provodi se antibioticima. Važno je provesti terapiju do kraja, čak i ako se simptomi povuku ranije, kako bi se osiguralo potpuno uništenje bakterije. Ponekad je potrebno iglom drenirati gnoj iz bolnih bubona kako bi se ublažili simptomi. Zaražene osobe i njihovi partneri trebaju se suzdržavati od spolnih odnosa sve dok oboje ne završe s liječenjem i dok se simptomi u potpunosti ne povuku. ( Ordinacija.hr )
