Aleksandar Ajdarić, osobni je trener koji svakog vikenda za Ordinaciju.hr britkim i jasnim tekstovima otkriva važnost tjelovježbe, ali i prehrane te njihov utjecaj na vaše zdravlje.
Često i potpuno ispravno navodi se kako današnje generacije mladih imaju izrazito loše navike prehrane i općenito življenja. Unos šećera i obrađene hrane je golem pa kada tome dodate prevladavajući stil življenja s malo kretanja, dobijete toksičnu kombinaciju koja već kod djece izaziva bolesti kao što su dijabetes, pretilost i hipertenzija, a što nikad prije nije bilo zabilježeno. Stručnjaci zbog toga često ističu kako su generacije naših baka i djedova (rođeni prije Drugog svjetskog rata) jele i živjele znatno zdravije te da trebamo izvući pouke iz tog vremena.
Ovdje valja spomenuti kako se u kontekstu zdravije generacijske prehrane ne navode primjeri naših roditelja jer upravo u tom razdoblju počinje proces onoga što imamo danas u završenom i potpunom obliku: životni stil gotove, preobrađene hrane s puno šećera i transmasti, lišenu minerala i vitamina, potpuno podređene brzini pripreme i privlačnom okusu te, na koncu svega, sjedilačkog načina življenja, kako na poslu tako i kod kuće.
Zadržimo se još malo kod naših roditelja. Tek zahuktala industrijalizacija hrane tada je na njihove stolove donijela konzerve, paštete, hrenovke, salame, industrijski bijeli kruh, šećerne pahuljice s mlijekom, sirupe za sokove, slatkiše u izobilju, kompote, izvansezonsko voće i povrće…
Mamina variva svi smo obožavali, ali objektivno ona su bila prepuna mesa, masti, zaprške, a termički su bila previše obrađena. Osim toga, u socijalizmu se događa prijelaz u sjedilački način života. Težačke poslove s puno fizičkog rada i kretanja zamijenili su strojevi i prva računala, odnosno uredska zanimanja. Svjesnost o štetnosti pušenja gotovo da i nije postojala, a alkohol je bio znatno prihvatljiviji nego danas.
Zbog svega toga životne navike tih generacija nisu relevantne za usporedbu s današnjim generacijama jer su u važnim stvarima poprilično slične. Međutim, stvari postaju jako zanimljive kada usporedimo dvije krajnosti u posljednjih stotinu godina, prehranu naših baka i prehranu djece rođene nakon 2000. godine.
Nitko, naime, neće osporiti da se početkom 20. stoljeća jelo zdravije, no ono što se ne spominje jest razlog tomu. Stvarna slika je sljedeća: naše bake i djedovi nisu jeli cjelovitu, sezonsku, domaću i manje kaloričnu hranu jer je to bio njihov svjestan izbor, a pogotovo ne zato što su imali posebnu namjeru jesti zdravo. Jeli su kvalitetniju hranu nego danas jer jednostavno druge hrane nije bilo.
Ako ćemo biti malo i zločesti, naši stariji imali su puku sreću što su na raspolaganju imali pravu hranu, a ne neki izmišljeni korporacijski derivat hrane. Nisu je birali, samo su je uzeli iz okruženja. Želimo li biti još zločestiji, možemo postaviti pitanje bi li naše bake i djedovi baš uvijek izabrali raditi domaću šunku i njegovati vrt s kupusom ili bi ih češće otišli kupiti u trgovinu da su imali izbor? Okruženje u kojem živimo značajno određuje kako ćemo živjeti. Međutim, danas to ne znači da nam je time oduzeta moć izbora i slobode. I tu dolazimo do poante ovoga teksta.
Tek današnje generacije imaju slobodu izbora, a ta sloboda dolazi iz znanja, pismenosti te raširenosti i dostupnosti informacija. Mi danas možemo znati što je zdrava hrana, a što nije. Mi danas možemo sami proizvesti domaću kobasicu ili kupiti procesiranu. Možemo napraviti kolač od datulja, zobi i pravoga kakaa, ali i dalje možemo praviti kolače od ogromnih količina margarina, bijelog brašna i rafiniranog šećera. Mi danas možemo za ručak pojesti odmrznutu pizzu s Coca-Colom, ali jednako lako možemo propirjati pet različitih komada povrća u wok tavi s pilećim prsima, indijskim oraščićima i bučinim uljem.
Mi danas možemo pola dana od doma raditi na računalu pa ostatak dana gledati filmove ili prekapati po društvenim mrežama. Ali i ne moramo. Možemo odlučiti otići na bazen ili u teretanu.
Mi danas možemo izabrati najkvalitetniji mogući put za svoje zdravlje, dok prijašnje generacije to nisu mogle jer nisu znale ili nisu imale mogućnosti. Znanje je doista moć. Ali imati tu moć i ne koristiti je – to je ljudska glupost. Fascinantna i banalna u isto vrijeme.
Doista, naša djeca imaju privilegij što žive u svijetu u kojem im je puno toga dostupno. Imaju zlatnu šansu da si sama kreiraju život kako bi si značajno povećala šanse da žive kvalitetnije i dulje. Ali znate kako je sa šansama – vrijede tek ako ih iskoristimo.
(Piše: Aleksandar Ajdarić)
