U povodu 35. obljetnice Hrvatskog društva za hitnu medicinu, predsjednica dr. Višnja Nesek Adam govori o razvoju struke, važnosti kontinuirane edukacije, izazovima u privlačenju mladih liječnika te sve snažnijoj međunarodnoj prepoznatljivosti hrvatske hitne medicine.
Kontinuirana edukacija, stručno usavršavanje i podizanje kvalitete skrbi među glavnim su ciljevima Hrvatskog društva za hitnu medicinu koje ove godine obilježava 35 godina djelovanja. Upravo u tom znaku prošlog je tjedna u Opatiji održan 8. hrvatski kongres hitne medicine s međunarodnim sudjelovanjem te 7. kongres hitne medicine i medicine katastrofe Jugoistočne Europe, koji je okupio više od 400 sudionika iz cijelog svijeta. O aktivnostima koje su obilježile proteklih 35 godina, važnosti edukacije mladih liječnika hitne medicine te ulozi stručnih skupova poput kongresa, razgovarali smo s predsjednicom Društva, dr. Višnjom Nesek Adam.
Hrvatsko društvo za hitnu medicinu ove godine obilježava 35 godina djelovanja. Kako biste opisali njegov razvoj i najvažnije doprinose unapređenju hitne medicine u Hrvatskoj?
Hrvatsko društvo za hitnu medicinu danas je snažna i aktivna stručna organizacija, izrazito usmjerena na unapređenje struke, edukaciju i razvoj hitne medicine u Hrvatskoj. Kada govorimo o razvoju Društva, zapravo govorimo i o razvoju same hitne medicine kao samostalne specijalnosti. Jedan od najvažnijih doprinosa Društva svakako je dugogodišnja borba za priznavanje hitne medicine kao samostalne specijalizacije. Taj proces trajao je čak 21 godinu i nije bio ni jednostavan ni linearan, obilježili su ga brojni pokušaji, inicijative i ustrajan rad brojnih kolega. Upravo zahvaljujući toj upornosti danas imamo prepoznatu specijalizaciju hitne medicine i jasnije definirano mjesto naše struke u zdravstvenom sustavu.
No, naš razvoj i aktivnost Društva time nije završen. Danas je fokus Društva snažno usmjeren na edukaciju, kontinuirano stručno usavršavanje i daljnji razvoj kvalitete hitne medicine, kako bi struka dobila mjesto koje zaslužuje unutar zdravstvenog sustava. Kroz kongrese, simpozije, edukacijske programe, publikaciju nacionalnih smjernica i izdavačku djelatnost nastojimo osigurati jedinstvene standarde i kontinuirano podizati kvalitetu skrbi za hitne bolesnike. Drugi važan cilj kojem danas težimo jest snažnije pozicioniranje hitne medicine unutar akademske zajednice te izgradnja vlastitih akademskih temelja, kroz razvoj Katedri za hitnu medicinu i njezinu veću prisutnost na medicinskim fakultetima. Na tom putu već smo poduzeli prve korake i vjerujem da će i taj cilj, kao i specijalizacija prije njega, postati stvarnost, iako se iskreno nadam da ovoga puta nećemo čekati novih 21 godinu.
Kada danas pogledamo unatrag, možemo s ponosom reći da smo izgradili snažnu stručnu zajednicu koja nije samo organizacijski sazrela, nego je izgradila i identitet hitne medicine u Hrvatskoj. Osobno me posebno veseli što danas imamo generacije mladih liječnika koji hitnu medicinu prepoznaju kao svoj poziv i koji žele biti dio njezina razvoja. Jer nijedna struka ne raste sama od sebe, razvijaju je ljudi koji u nju vjeruju, ulažu svoje znanje, energiju i entuzijazam.
Koja je danas uloga Hrvatskog društva za hitnu medicinu u stručnom usavršavanju liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika koji rade u hitnoj medicini?
Uloga Hrvatskog društva za hitnu medicinu danas je prije svega edukacijska i razvojna. Naš je cilj kontinuirano stručno usavršavanje liječnika i svih zdravstvenih djelatnika koji rade u hitnoj medicini, ali i stvaranje stručne zajednice koja dijeli znanja, iskustva i dobru kliničku praksu. To ostvarujemo kroz brojne kongrese, simpozije, radionice i tečajeve koji su postali važan dio kontinuirane medicinske edukacije u hitnoj medicini. Posebno nas veseli što naši kongresi okupljaju velik broj sudionika, a ove godine gotovo 400, što smatram jasnim pokazateljem velikog interesa za edukaciju, razmjenu iskustava i daljnji razvoj struke. Trudimo se pratiti moderne trendove i potrebe hitne medicine, ali i osigurati praktično primjenjiva znanja koja će unaprijediti svakodnevni rad s hitnim bolesnicima.
Posebno sam ponosna na našu izdavačku djelatnost. U posljednjih osam godina, koliko vodim Društvo, objavljeno je čak 15 knjiga, udžbenika i priručnika, što smatram velikim doprinosom standardizaciji znanja i razvoju hitne medicine u Hrvatskoj. Upravo smo i na ovom kongresu promovirali novi sveučilišni udžbenik, točnije „Atlas kliničkih vještina”, što vidim kao još jedan važan korak u jačanju akademske i stručne vidljivosti hitne medicine. Važan iskorak predstavljaju inacionalne smjernice hitne medicine, koje su objavljene u posebnom tematskom broju časopisa Medicina Fluminensis, čime su po prvi puta objedinjene na jednom mjestu. Istovremeno, trudimo se biti prisutni i kroz moderne oblike edukacije i komunikacije.
Pokrenuli smo HiTCast, podcast, kroz koji razgovaramo s brojnim zanimljivim gostima iz Hrvatske, ali i inozemstva, stručnjacima iz hitne medicine i drugih srodnih područja, razmjenjujući iskustva, nova znanja i različite perspektive organizacije hitne skrbi. Posebno mi je drag iCrunch podcast, kroz koji na nešto dinamičniji i praktičniji način približavamo aktualne stručne teme i izazove iz svakodnevne prakse.
Smatram da upravo kombinacija tradicionalnih oblika edukacije i modernih medija omogućuje da znanje bude dostupnije, zanimljivije i bliže kolegama koji rade u izrazito zahtjevnom sustavu hitne medicine. U konačnici, cilj svega što radimo jest jačanje kompetencija zdravstvenih djelatnika i podizanje kvalitete skrbi za hitne bolesnike. Jer svaka nova vještina, svako novo znanje i svaka razmjena iskustava na kraju imaju samo jedan pravi smisao, pružiti bolju i sigurniju skrb bolesniku.
Koji su trenutačno najveći izazovi s kojima se suočava hitna medicina u Hrvatskoj?
Ako govorimo o stvarnim, svakodnevnim izazovima, onda su to svakako nedostatak liječnika i medicinskih sestara/tehničara te sve veća preopterećenost hitnih prijema. Hitna medicina danas suočena je s velikim pritiskom, ne samo zbog broja bolesnika nego i zbog složenosti slučajeva koje svakodnevno zbrinjavamo. Međutim, možda postoji i jedan nešto manje vidljiv, ali dugoročno vrlo važan problem, smanjeni interes za specijalizaciju iz hitne medicine (iako moram naglasiti da to nije problem samo hitne medicine, nego sve više i drugih zahtjevnih medicinskih specijalnosti). Rekla bih da mladi liječnici vole hitnu medicinu.
Dolaze, rade dvije ili tri godine, prepoznaju njezinu dinamiku i važnost, ali je često ne odabiru kao svoj trajni profesionalni put. Razloga za to je više. Hitna medicina je iznimno zahtjevna struka, posao je težak, uvjeti rada često vrlo izazovni, rad vremenski ograničen, a odluke se moraju donositi brzo, često pod velikim pritiskom i u neizvjesnim okolnostima. To traži veliku razinu znanja, emocionalne otpornosti i stabilnosti te kontinuirane spremnosti. Zato smatram da je jedan od naših najvećih prioriteta pronaći način kako unaprijediti uvjete rada i ponovno učiniti hitnu medicinu privlačnim izborom za mlade liječnike i medicinske sestre/tehničare. Jer, iako je možda jedna od najtežih grana medicine, rekla bih da je istovremeno i jedna od najvažnijih, ona koja je često prvi i ključni kontakt bolesnika sa zdravstvenim sustavom.
No uvijek volim naglasiti i drugu stranu ove priče. Hitna medicina nosi i neizmjeran osjećaj zadovoljstva. Kada znate da ste toga dana nekome spasili život, pomogli u najtežem trenutku ili barem unijeli tračak sigurnosti i nade bolesniku i njegovoj obitelji, to je osjećaj koji je teško usporediti s bilo čim drugim. Osobno, mislim da upravo ti trenuci daju smisao svim teškim dežurstvima, umoru i pritisku koji ovaj posao nosi. To je velika privilegija ovog posla i vjerujem da upravo taj osjećaj mnoge od nas godinama zadržava u hitnoj medicini.
Veseli me što je i Ministarstvo zdravstva prepoznalo ovaj problem te je osnovana radna skupina koja se bavi mogućim rješenjima. Nadamo se da će to dovesti do konkretnih pomaka koji će olakšati rad postojećim timovima i privući nove generacije mladih liječnika u hitnu medicinu.
Hitna medicina relativno je mlada specijalnost. U kojim područjima vidite najveći prostor za daljnji razvoj i napredak?
Prostora za razvoj uvijek ima, posebno u jednoj relativno mladoj specijalnosti kakva je hitna medicina. Ono što je specifično za našu struku jest da se vrlo dinamično razvija, prati potrebe bolesnika, promjene u zdravstvenom sustavu i tehnološki napredak. Rekla bih da u hitnoj medicini nova područja razvoja često otkrivamo „u hodu”, kroz svakodnevnu praksu i stvarne potrebe bolesnika s kojima se susrećemo. Upravo je to možda i jedna od posebnosti naše struke – ona nas stalno tjera da učimo, prilagođavamo se i razvijamo.
Kao odličan primjer navela bih ultrazvuk u hitnoj medicini, koji je posljednjih godina postao gotovo nezamjenjiv alat u svakodnevnom radu liječnika hitne medicine. Brza ultrazvučna dijagnostika značajno skraćuje vrijeme do dijagnoze i omogućuje brže, sigurnije i kvalitetnije zbrinjavanje upravo najtežih bolesnika. Sigurna sam da će se i druga područja dodatno razvijati, primjerice liječenje boli, koje postaje sve važniji segment kvalitetne hitne medicinske skrbi, ali i sve snažniji razvoj intenzivnog pristupa liječenju kritičnih bolesnika unutar hitne medicine. Danas sve više govorimo o tome da se kritični bolesnik mora početi intenzivno liječiti odmah, neovisno o tome nalazi li se u hitnom prijamu, jedinici intenzivne medicine ili na nekom drugom mjestu. Upravo rano prepoznavanje životno ugrožavajućih stanja, brza dijagnostika i pravovremeno zbrinjavanje često čine ključnu razliku u ishodu liječenja.
No, osobno vjerujem da se struka ne može istinski razvijati bez snažnog akademskog temelja, ali uvijek u uskoj povezanosti sa svakodnevnim kliničkim radom. Hitnoj medicini potrebna su vlastita istraživanja, doktorati i znanstveni projekti koji proizlaze iz izazova naše svakodnevne prakse i koji će nova znanja brzo pretvarati u kvalitetnije liječenje bolesnika. Upravo je to ono što danas nazivamo translacijskim pristupom medicini, povezivanjem znanosti i svakodnevne kliničke prakse kako bi istraživanja imala stvaran i neposredan utjecaj na skrb za bolesnike.
Iskreno vjerujem da hitna medicina mora dobiti snažnije mjesto unutar akademske zajednice, kao što ga imaju i druge medicinske struke. Jer samo usporednim razvojem kliničke prakse, edukacije i znanosti možemo osigurati daljnji napredak hitne medicine i pružiti bolesnicima skrb kakvu zaslužuju.
Koliko su kontinuirana edukacija i razmjena iskustava važni za liječnike koji rade u hitnoj medicini?
Kontinuirana edukacija i razmjena iskustava u hitnoj medicini nisu samo važni, rekla bih da su apsolutno nužni ako želimo pružati dobru, sigurnu i modernu medicinu. Hitna medicina je područje u kojem se odluke donose brzo, često u vrlo složenim situacijama, i upravo zato znanje mora biti stalno nadograđivano. Medicina se danas izrazito brzo razvija. Nove smjernice, dijagnostički alati, terapijski pristupi i tehnologije pojavljuju se gotovo svakodnevno i nije ih uvijek jednostavno pratiti uz intenzivan klinički rad. Upravo zato je kontinuirana edukacija ključna i ona nije dodatak našem poslu, nego njegov sastavni dio.
Jednako je važna i razmjena iskustava među kolegama. Kongresi, simpoziji, radionice i stručni sastanci prilika su da učimo jedni od drugih, dijelimo iskustva iz svakodnevnog rada i otvoreno razgovaramo o izazovima i situacijama iz kojih svi možemo nešto naučiti. U tome veliku ulogu imaju stručna društva, fakulteti i Liječnička komora, koji trebaju stvarati okruženje koje omogućuje stalnu edukaciju i profesionalni razvoj zdravstvenih djelatnika.
Osobno vjerujem da u medicini, a posebno u hitnoj medicini, nikada ne smijemo doći do točke u kojoj mislimo da više nemamo što naučiti. Upravo ta otvorenost prema učenju i međusobnoj razmjeni iskustava čini nas boljim liječnicima i boljim timovima. Jer na kraju, ulaganje u edukaciju nije ulaganje samo u liječnike i medicinske sestre/tehničare, to je ulaganje u sigurnost i kvalitetu skrbi naših bolesnika.
Ovogodišnji kongres hitne medicine u Opatiji okupio je više od 400 sudionika, uključujući velik broj inozemnih stručnjaka. Što za hrvatsku hitnu medicinu znači ovako snažan međunarodni interes?
Ovogodišnji kongres za nas je zaista posebno važan, ne samo zbog više od 400 sudionika nego i zbog izrazito snažne međunarodne prisutnosti. Zapravo, jedan od najljepših trenutaka bio je kada su nakon objave prvog preliminarnog programa, pozdravnog pisma i prvih sažetaka prijave počele stizati iz najudaljenijih dijelova svijeta – Australije, Novog Zelanda, Brazila, Singapura i brojnih drugih zemalja. Ne bih rekla da smo bili iznenađeni, više iskreno oduševljeni, jer nam je to pokazalo da se trud koji ulažemo u organizaciju kongresa iz godine u godinu sve više prepoznaje i izvan Hrvatske. Iskreno, to je bio jedan od onih trenutaka kada shvatite da sav trud, energija i vrijeme koje ulažete imaju smisla.
Sigurna sam da bi broj stranih sudionika bio i veći da aktualne geopolitičke okolnosti, ratovi i određeni poremećaji u avionskom prometu nisu doveli do pojedinih otkazivanja. No, unatoč tome, međunarodni odaziv ostao je iznimno snažan. Posebna nam je čast bila što smo ove godine, uz nacionalni kongres, bili i domaćini 7. Kongresa hitne medicine i medicine katastrofa Jugoistočne Europe, organiziranog pod pokroviteljstvom Europskog društva za hitnu medicinu (EUSEM). To za nas predstavlja veliko priznanje i potvrdu povjerenja koje hrvatska hitna medicina danas uživa u međunarodnim stručnim krugovima.
Koliko je hrvatska hitna medicina danas međunarodno prepoznata možda najbolje govori činjenica da je na naš kongres stigao cijeli upravni odbor EUSEM-a. S nama su bili bivši predsjednik (past-president) dr. Jim Connelly, sadašnji predsjednik dr. Robert Leach, dopredsjednik prof. Ashraf Butt, tajnica dr. Tatjana Rajković, počasna rizničarka prof. Dijana Cimpoeșu, kao i izvršna direktorica Europskog društva za hitnu medicinu (EUSEM) Davi Kaur, uz brojne druge ugledne međunarodne stručnjake i predsjednike stručnih društava iz gotovo svih zemalja Jugoistočne Europe. To nije samo velika čast, nego i snažna potvrda da hrvatska hitna medicina danas ima svoje mjesto na europskoj i međunarodnoj karti hitne medicine.
Za nas to znači dvije stvari: prvo, potvrdu da radimo kvalitetno te da su naš stručni i organizacijski rad prepoznati i izvan granica Hrvatske; drugo, priliku da naši liječnici i zdravstveni djelatnici razmjenjuju iskustva s vodećim svjetskim stručnjacima bez potrebe da odlaze iz Hrvatske. Upravo takvi susreti otvaraju prostor za nova partnerstva, istraživanja, edukacije i daljnji razvoj naše struke. Osobno vjerujem da je upravo to najveća vrijednost ovakvih kongresa, povezivanje ljudi, razmjena znanja i stvaranje suradnji koje dugoročno unapređuju hitnu medicinu. Zato smo posebno ponosni što Hrvatska danas nije samo sudionik međunarodnih stručnih procesa, nego sve više i mjesto njihova susreta, suradnje i razvoja.
Na kongresu je dodijeljeno pet nagrada za najbolje postere. O kakvim je nagradama riječ, što one donose mladim autorima te koliko je značajna prilika da svoje radove predstave na Europskom kongresu hitne medicine u Parizu?
Dodjela pet nagrada za najbolje postere jedan je od posebno vrijednih trenutaka ovogodišnjeg kongresa. Te nagrade nisu samo priznanje za izvrsnost rada naših mladih liječnika, nego i snažan dokaz kvalitetne suradnje s Europskim društvom za hitnu medicinu, kao i potvrda da se kvaliteta rada naših najmlađih kolega prepoznaje i izvan Hrvatske.
Na prijedlog predsjednika EUSEM-a odlučeno je da pet najboljih postera bude nagrađeno iznimnom prilikom – mogućnošću predstavljanja svojih radova na sljedećem Europskom kongresu hitne medicine u Parizu. Nagrada uključuje besplatnu kotizaciju za kongres, podršku u pripremi prezentacije od samog predsjednika i prošlog predsjednika (past-presidenta) EUSEM-a te, ono najvažnije, priliku za predstavljanje vlastitog rada na najvećem i najvažnijem europskom skupu hitne medicine.
Iako ih volim nazvati „Ticket to Paris” nagradama, one predstavljaju mnogo više od samog odlaska na kongres. To je međunarodno priznanje, prilika za predstavljanje vlastitog rada pred europskom stručnom zajednicom, umrežavanje s vodećim stručnjacima hitne medicine i možda prvi veliki korak prema budućim međunarodnim suradnjama. Istovremeno, to je i potvrda da naši mladi liječnici već na početku svojih karijera rade izvrstan posao koji zaslužuje biti prepoznat i predstavljen izvan granica Hrvatske
Posebno me veseli što smo i ove godine nastavili dodjelu Nagrade za mladog znanstvenika, koju dodjeljujemo po drugi put s ciljem poticanja mladih liječnika na znanstveni i akademski razvoj. Prvi dobitnik nagrade bio je dr. sc. Andrija Babić, dr.med iz Splita, dok je ovogodišnji dobitnik dr. sc. Adis Keranović, dr. med. Osobno smatram iznimno važnim mladim kolegama poslati jasnu poruku da se, uz klinički rad, mogu i trebaju ostvarivati i u akademskom okruženju, kroz istraživanja, znanstveni rad i razvoj novih znanja. Upravo su takvi mladi liječnici budućnost hitne medicine.
Ovogodišnji kongres obilježile su i brojne praktične radionice, među kojima se posebno istaknula radionica regionalne anestezije. Koliko su ovakvi oblici edukacije važni za svakodnevni rad liječnika u hitnoj medicini?
Ovogodišnji kongres obilježile su četiri iznimno vrijedne praktične radionice, a interes sudionika još je jednom pokazao koliko je ovakav oblik edukacije važan za svakodnevni rad liječnika hitne medicine. Među njima su bile radionice naprednog ultrazvučnog pregleda abdomena, ultrazvuka u izvanbolničkoj hitnoj medicini – što je posebno važno jer ultrazvuk sve više postaje nezaobilazan alat u brzoj dijagnostici na terenu – te radionica regionalne anestezije.
Posebno nam je zadovoljstvo bilo što je edukaciju iz područja ultrazvuka vodila dr. Effie Polyzogopoulou, predsjednica sekcije za ultrazvuk pri Europskom društvu za hitnu medicinu, čime je radionica dobila dodatnu međunarodnu stručnu vrijednost. Velik doprinos radionicama dali su i instruktori iz Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, ali i naši mladi liječnici koji su danas već priznati instruktori i aktivni članovi međunarodne edukacijske zajednice. To je posebno važno jer pokazuje da naši mladi kolege više nisu samo polaznici edukacija, nego aktivni sudionici i edukatori u međunarodnim stručnim programima.
Sve su radionice bile od velikog značaja, no možda bih izdvojila radionicu regionalne anestezije jer pokazuje koliko se granice među specijalnostima sve više brišu i koliko je moderna medicina interdisciplinarna. Liječnici hitne medicine danas moraju usvajati vještine koje su se nekad smatrale isključivo domenom drugih struka, ako time možemo brže pomoći bolesniku i smanjiti bol. Radionica je bila iznimno vrijedna jer se, uz vježbanje na modelima, na čemu posebno zahvaljujemo našim studentima volonterima, dio edukacije odvijao i na anatomskim modelima, odnosno animalnim modelima kako bi polaznici dobili što realniji osjećaj izvođenja postupka i stečeno znanje lakše primijenili u svakodnevnom radu.
Važan dio kongresa bila je i radionica organizirana u suradnji sa Simulacijskim edukacijskim centrom iz Ljubljane i CROMed-USA, posvećena važnosti simulacijskog učenja u suvremenoj medicinskoj edukaciji i hitnoj medicini. Ovakav oblik edukacije liječnicima omogućuje razvoj praktičnih vještina, timskog rada i sigurnijeg donošenja odluka u složenim situacijama. Radionica je organizirana uz podršku i suradnju dr. Ksenije Kos, predsjednice i osnivačice Croatian-American Medical Alliance – CROMed-USA, čiji angažman značajno doprinosi povezivanju hrvatskih i međunarodnih stručnjaka te stvaranju novih edukacijskih prilika za naše liječnike.
Na kongresu su sudjelovali stručnjaci iz brojnih europskih i svjetskih centara. Koliko su ovakvi međunarodni kontakti i suradnja važni za razvoj hitne medicine u Hrvatskoj?
To sam već djelomično naglasila nekoliko puta, ali doista vjerujem da su ovakvi međunarodni kontakti iznimno važni na više razina. Prije svega, oni povećavaju vidljivost našeg stručnog društva i hrvatske hitne medicine u europskom i međunarodnom prostoru. Kada na kongres dolaze vodeći stručnjaci iz različitih zemalja i kada Hrvatska postaje mjesto stručne razmjene, to jasno pokazuje da smo prepoznati kao relevantan partner u području hitne medicine. Istovremeno, ovakvi susreti predstavljaju iznimnu priliku za učenje, razmjenu iskustava i upoznavanje različitih modela rada i organizacije hitne medicinske službe.
To nam omogućuje da usporedimo vlastitu kliničku praksu, prepoznamo područja za napredak i preuzmemo dobra iskustva koja možemo prilagoditi našem sustavu. Jednako važno, međunarodni kontakti otvaraju prostor za buduću suradnju, od zajedničkih edukacija i istraživanja do stručnih partnerstava i međunarodnih projekata. Drugim riječima, oni nisu važni samo za nekoliko dana kongresa, nego stvaraju temelje za dugoročni razvoj hrvatske hitne medicine i njezino još snažnije pozicioniranje na europskoj karti hitne medicine.
Na kongresu je predstavljen i Atlas kliničkih vještina. Možete li nam približiti o kakvom je izdanju riječ, što sve obuhvaća te na koji način može unaprijediti svakodnevni rad i edukaciju u hitnoj medicini?
Atlas kliničkih vještina projekt je čija je ideja sazrijevala dugi niz godina, a intenzivan rad na njegovoj realizaciji odvijao se posljednjih godinu i pol do dvije. Odluku da ga predstavimo upravo povodom 35. obljetnice Društva donijeli smo kako bismo na simboličan način obilježili ovu važnu obljetnicu, pa možemo reći da je riječ i o svojevrsnom rođendanskom poklonu našoj struci. Riječ je o projektu koji je okupio velik broj kolega iz cijele Hrvatske i pritom pokazao izniman entuzijazam, osobito među mladim liječnicima koji su u njegovoj izradi sudjelovali s velikim angažmanom. Danas će možda netko reći da se gotovo sve može pronaći na YouTubeu ili drugim digitalnim platformama.
I sama volim moderne medije i smatram ih iznimno korisnima, ali vjerujem da pisana riječ i dalje ima svoju posebnu vrijednost. Kada na jednom mjestu, u miru i koncentraciji, možete sustavno proći svaki korak određenog postupka, vratiti mu se više puta i imati pregled ključnih vještina na dohvat ruke, to ipak daje jednu dodatnu sigurnost i težinu učenju. Atlas je bogato ilustriran, a velik dio fotografija i prikaza autorski je izrađen, što mu daje dodatnu stručnu i edukacijsku vrijednost. Sadržajno, na jednom mjestu objedinjuje ključne kliničke vještine potrebne na početku profesionalnog rada, ne samo liječnicima, nego i medicinskim sestrama i tehničarima, ali obuhvaća i naprednije postupke, zbog čega vjerujem da može biti vrijedan priručnik svim generacijama zdravstvenih djelatnika. U hitnoj medicini, gdje su brzina, preciznost i sigurnost izvođenja postupaka presudni, ovakav praktičan i vizualan pristup edukaciji ima posebno veliku važnost.
U realizaciji ovako zahtjevnog projekta važnu je ulogu imao i izdavač, Medicinska naklada, jer nije bilo jednostavno objediniti više od 400 stranica stručnog sadržaja i velik broj ilustracija u jasnu, preglednu i funkcionalnu cjelinu. Upravo zato vjerujem da će Atlas kliničkih vještina postati nezaobilazan priručnik u svakodnevnom radu i edukaciji te dugoročno pridonijeti kvalitetnijoj i sigurnijoj skrbi za bolesnike, što je svima nama i krajnji cilj.
Koji su glavni zaključci i najvažnije poruke ovogodišnjeg kongresa hitne medicine?
Mislim da je ovogodišnji kongres poslao nekoliko vrlo jasnih i važnih poruka. Prije svega, još jednom se pokazalo koliko su kontinuirana edukacija i cjeloživotno učenje ključni u hitnoj medicini. To je struka koja se iznimno brzo razvija i u kojoj nove spoznaje, tehnologije i postupci vrlo brzo postaju dio svakodnevne kliničke prakse. Upravo zato moramo stalno ulagati u znanje, praktične vještine i razmjenu iskustava.
Druga važna poruka odnosi se na suradnju, unutar vlastitog sustava, među različitim specijalnostima, ali i na međunarodnoj razini. Ovogodišnji kongres jasno je pokazao da moderna medicina više ne poznaje granice, ni među strukama ni među državama. Upravo kroz suradnju, zajedničke edukacije i razmjenu iskustava možemo brže učiti, razvijati se i unaprijediti kvalitetu skrbi za bolesnike.
Također, posebno me veseli što smo još jednom potvrdili da hrvatska hitna medicina danas ima svoje mjesto na europskoj karti hitne medicine. Velik međunarodni odaziv, sudjelovanje vodećih stručnjaka i snažna suradnja s Europskim društvom za hitnu medicinu pokazali su da smo prepoznati kao ozbiljan i kvalitetan partner.
Ako bih trebala sažeti najvažniju poruku kongresa u jednoj rečenici, rekla bih da su znanje, suradnja i otvorenost prema novim iskustvima temelj razvoja hitne medicine, uvijek s jednim ciljem, a to je bolja i sigurnija skrb za naše bolesnike.
Kako vidite budućnost hitne medicine u Hrvatskoj i koji su ključni koraci za njezin daljnji razvoj u godinama koje dolaze?
Budućnost hitne medicine u Hrvatskoj vidim pozitivno i vjerujem da imamo kvalitetne temelje za daljnji razvoj. Imamo motivirane liječnike i zdravstvene djelatnike, snažan interes za edukaciju i sve veću međunarodnu prepoznatljivost. Međutim, kako bismo taj razvoj nastavili, moramo kontinuirano raditi na unapređenju sustava i uvjeta rada.
Jedan od važnih izazova svakako je rasterećenje hitnih prijema kako bi liječnici hitne medicine više vremena mogli posvetiti bolesnicima kojima je hitna skrb doista potrebna. No, jednako važno, a dugoročno možda i presudno za razvoj struke, jest stvaranje boljih uvjeta rada te jasnih mogućnosti stručnog, znanstvenog i akademskog napredovanja liječnika i svih zdravstvenih djelatnika u hitnoj medicini. Smatram da bez mogućnosti akademskog ostvarivanja i napredovanja nema ni dugoročnog razvoja hitne medicine kao struke. Našim liječnicima moramo omogućiti prostor za znanstveni rad, istraživanja, uključivanje u nastavne procese, međunarodne projekte i razvoj subspecijalističkih znanja. To nije važno samo zbog osobnog profesionalnog razvoja pojedinca, nego zato što upravo akademsko okruženje potiče izvrsnost, inovacije i prijenos znanja u svakodnevnu kliničku praksu.
Ako želimo zadržati kvalitetne i motivirane ljude u sustavu, moramo im pružiti osjećaj da se mogu profesionalno ostvariti, ne samo kao kliničari, nego i kao edukatori, istraživači i lideri budućeg razvoja hitne medicine. Vjerujem da je upravo to jedini pravi put prema snažnoj, modernoj i održivoj hitnoj medicini u Hrvatskoj.
(Ida Balog)
