Zahvat koji je razvio portugalski neurolog Egas Moniz, a popularizirao Walter Freeman, nekoć se koristio za liječenje shizofrenije, depresije i opsesivnih poremećaja, uz Nobelovu nagradu za njegov razvoj.
Lobotomija danas zvuči gotovo nezamislivo, no nekoć je bila predstavljana kao jedno od najvećih dostignuća psihijatrije. Zahvat koji je trebao “smiriti um” i ublažiti najteže oblike mentalnih bolesti danas se promatra kao mračno poglavlje medicinske povijesti – primjer koliko tanka može biti granica između nade u liječenje i opasnog eksperimenta.
U arhivima londonskog Wellcome Collectiona čuvaju se i danas tragovi te ere: jednostavni kirurški instrumenti, čelični šiljci s drvenim drškama, koji više nalikuju alatu nego medicinskom uređaju. Upravo njima su se liječnici služili u zahvatu koji se u to vrijeme nazivao lobotomija ili leukotomija – postupku koji je trebao “smiriti” umove pacijenata čije se bolesti nisu mogle kontrolirati tada dostupnim terapijama.
Psihijatrija bez učinkovitih rješenja
Ideja se razvijala u razdoblju kada je psihijatrija imala vrlo ograničene mogućnosti liječenja. Pacijenti sa shizofrenijom, teškim depresijama ili opsesivno-kompulzivnim poremećajima često su završavali u institucijama, vezani u luđačke košulje ili smješteni u zatvorene odjele. Elektrošok terapija i inzulinske kome bile su među rijetkim opcijama, često jednako rizičnim koliko i same bolesti.
U takvom kontekstu pojavila se ideja portugalskog neurologa Egas Moniza. On je vjerovao da su određeni psihički poremećaji posljedica “fiksiranih” neuronskih krugova u mozgu te da bi njihovo prekidanje moglo donijeti olakšanje. Sredinom 1930-ih razvija postupak u kojem se presijecaju veze u prednjem dijelu mozga, uz ideju da će se tako ublažiti simptomi teških mentalnih bolesti.
Globalno širenje i kirurška rutina
Njegove prve operacije, izvedene u Lisabonu, prijavljene su kao uspješne, a vijest se brzo proširila medicinskim svijetom. Posebno je snažan utjecaj imao američki neurolog Walter Freeman, koji je zahvat preuzeo, pojednostavio i počeo agresivno promovirati. Ubrzo se lobotomija počela izvoditi diljem Sjedinjenih Država i Europe, često kao rutinski zahvat za širok spektar dijagnoza – od depresije do shizofrenije.
Postupak je bio šokantno jednostavan za današnje standarde: kroz lubanju su se bušile male rupe, a zatim bi se oštrim instrumentom ulazilo u mozak i prekidale veze između frontalnih režnjeva i ostatka mozga. U nekim verzijama zahvata instrument se uvodio čak i kroz očnu šupljinu. Sve se to radilo u uvjerenju da se “nepravilno povezani” dijelovi mozga mogu na taj način “resetirati”.
Između nade i teških posljedica
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata lobotomija je dosegla svoj vrhunac i u Velikoj Britaniji, gdje se izvodilo i više od tisuću zahvata godišnje. U to vrijeme smatrala se napretkom u odnosu na uvjete u psihijatrijskim bolnicama, koje su često bile obilježene izolacijom, nasiljem i gotovo potpunim nedostatkom učinkovitog liječenja.
Neki su liječnici doista svjedočili poboljšanjima kod pojedinih pacijenata – smanjenju agresije ili opsesivnih simptoma – zbog čega je metoda dobila reputaciju “čudesnog lijeka”. No istovremeno su se pojavljivale i mračne posljedice: emocionalna otupjelost, gubitak osobnosti, kognitivno propadanje i potpuna društvena nefunkcionalnost.
Kasnije analize pokazale su da su ishodi bili izrazito neujednačeni – dio pacijenata imao je određeno poboljšanje, dio nije pokazivao promjene, dok su se kod mnogih stanje i kvaliteta života pogoršali. Jedan od najpoznatijih primjera u povijesti je Rosemary Kennedy, čiji je život nakon lobotomije postao trajno obilježen teškim invaliditetom.
Unatoč sve većim dvojbama u medicinskoj zajednici, zahvat je dugo opstajao, a 1949. Egas Moniz je za svoj rad čak dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. No upravo u to vrijeme počinje i njegov pad.
Naslijeđe koje i danas izaziva nelagodu
Od sredine 1950-ih lobotomija postupno nestaje iz prakse. Razlozi su bili jasni: nepredvidivi ishodi, ozbiljne nuspojave te pojava prve generacije učinkovitih antipsihotika, poput klorpromazina, koji su nudili sigurniju i humaniju alternativu.
Kasniji liječnici koji su radili s bivšim pacijentima opisivali su ih kao osobe “ugašenog” emocionalnog i socijalnog funkcioniranja – fizički prisutne, ali psihički i društveno značajno izmijenjene. Danas se lobotomija smatra jednim od najkontroverznijih poglavlja u povijesti medicine, primjerom kako medicinski napredak, bez dovoljno razumijevanja dugoročnih posljedica, može skrenuti u pogrešnom smjeru.
Ipak, povijest lobotomije nije samo priča o pogrešci, već i o vremenu u kojem su liječnici, suočeni s nemoći pred teškim mentalnim bolestima, tražili bilo kakvo rješenje. Upravo ta mješavina očaja, nade i nedostatka znanja učinila je da se jedan invazivan i danas teško shvatljiv zahvat nekoć doživljava kao – medicina budućnosti.
(Ordinacija.hr)
