Novo izvješće UniCredita i britanskog NICA-e pokazuje da na duljinu života ne utječu samo genetika i zdravstvena skrb, već i obrazovanje, socioekonomski status te mjesto stanovanja.
Razlika u očekivanom životnom vijeku unutar istog grada može iznositi i više od deset godina – samo nekoliko kilometara dijeli kvartove u kojima ljudi žive znatno kraće ili dulje. Upravo takve nejednakosti, ali i ubrzan rast broja stogodišnjaka, bile su jedna od polaznih točaka rasprave na ekskluzivnom webinaru za medije na kojem je UniCredit predstavio novo izvješće svog Longevity Observatoryja, “LongevityTech – Tehnologija kao pokretač strategije u ekonomiji dugovječnosti”. Izvješće, nastalo u suradnji s britanskim Nacionalnim inovacijskim centrom za starenje (NICA), predstavio je direktor centra prof. Nic Palmarini.
Kako su istaknuli iz UniCredita, riječ je o petom izdanju ovog istraživačkog ciklusa koji se već ranije bavio temama poput budućnosti rada, stanovanja i životnog stila, a sada fokus stavlja na tehnologije koje oblikuju dulji životni vijek.
– Dugovječnost nije samo tema zdravstva, nego cijelog života i svih njegovih faza – istaknula je Viktoriya Blazheva iz UniCredita te dodala kako financijski sektor već sada prilagođava proizvode demografskim promjenama, primjerice kroz dugoročnije kredite i investicijska rješenja.
Dugovječnost kao jedan od dva globalna gigatrenda
Prof. Palmarini na samom je početku naglasio kako dugovječnost nije samo trend, nego, uz klimatske promjene, jedan od dva ključna globalna gigatrenda.
– Radi se o fenomenima koji se događaju cijelom planetu, samo različitim brzinama – kazao je te dodao da tehnologije poput umjetne inteligencije nisu zaseban gigatrend, nego alat koji ubrzava postojeće promjene.
Ljudi žive dulje, ali ne jednako
Dugovječnost se, prema njegovim riječima, ne odnosi samo na starije osobe, nego na cijeli životni ciklus – od djetinjstva do starosti. Prema iznesenim podacima prosječni životni vijek u Europi kreće se oko 80 godina za muškarce i 82 godine za žene, dok u pojedinim državama poput Italije i Monaka doseže i više razine. No ključni problem, dodaje, ostaje nejednakost.
– Poštanski broj često je bolji prediktor životnog vijeka nego genetika – istaknuo je Palmarini, navodeći primjer Londona gdje razlika u očekivanom životnom vijeku između četvrti može iznositi i do 11 godina. U Europi je napredak ipak značajan – početkom 20. stoljeća prosječni životni vijek bio je oko 50 godina, dok danas prelazi 80.
Istodobno, broj stogodišnjaka naglo raste. Danas ih ima oko 600.000, a procjenjuje se da bi ih u idućih pet godina moglo biti čak 4,5 milijuna.
Tko upravlja dugovječnošću – država, privatni sektor ili pojedinci?
Jedno od ključnih pitanja rasprave bilo je tko zapravo postavlja agendu dugovječnosti, a Palmarini je istaknuo kako se radi o zajedničkoj odgovornosti javnog i privatnog sektora, uz pojedinca u središtu. Upozorio je i da su životne navike snažno određene društvenim i ekonomskim uvjetima, a ne samo individualnim izborima.
– Obrazovanje može produžiti život za dvije do šest godina, ovisno o zemlji, a na dugovječnost često snažnije od genetike utječu mjesto stanovanja, socioekonomski uvjeti i društveno okruženje. Zato je dugovječnost prije svega društveno, a ne samo zdravstveno pitanje – poručio je Palmarini.
Istodobno je upozorio na neravnotežu u pristupu novim terapijama i lijekovima, uključujući inovacije poput GLP-1 lijekova (npr. Ozempic), koji se sve više promatraju i u kontekstu dugovječnosti.
Povjerenje i etika kao ključna točka razvoja
Govoreći o ubrzanju inovacija u biotehnologiji i umjetnoj inteligenciji, Palmarini je upozorio da najveći rizik nije tehnologija sama, nego gubitak povjerenja i etičkih standarda.
– U ime brzine ne smijemo žrtvovati prava, privatnost i povjerenje ljudi. Ubrzanje inovacija u biotehnologiji i umjetnoj inteligenciji ne smije ići na štetu etičkih standarda i zaštite podataka, kao i činjenice da se dio znanstvenih istraživanja i dalje temelji na nedovoljno raznolikim uzorcima populacije, pri čemu su mnogi lijekovi povijesno razvijani prvenstveno na podacima zapadnih muškaraca, bez adekvatnog uključivanja žena i drugih skupina – objasnio je.
Hoćemo li živjeti 120 godina?
Iako su istraživanja u području peptida, epigenetike i regenerativne medicine vrlo aktivna, Palmarini je upozorio da se još uvijek ne može govoriti o dokazanim terapijama koje produžuju ljudski život.
– Nijedan lijek još nije prošao put od laboratorijskih testova na životinjama do stvarne primjene u produljenju života – istaknuo je Palmarini. Ipak, kombinacija umjetne inteligencije, robotike i kvantnog računarstva ubrzava istraživanja i mogla bi značajno promijeniti tempo razvoja novih terapija.
Dugovječnost se, zaključio je, sve više promatra kao sustavna promjena koja utječe na ekonomiju, rad i društvo. Banke, poput UniCredita, u tom procesu vide ključnu ulogu u financiranju duljeg i aktivnijeg života, ali i u pripremi građana za potencijalno desetljeće ili više dodatnog života koje mnogi danas ne planiraju.
(Ida Balog)
