Aleksandar Ajdarić, osobni je trener koji svakog vikenda za Ordinaciju.hr britkim i jasnim tekstovima otkriva važnost tjelovježbe, ali i prehrane te njihov utjecaj na vaše zdravlje.
Pod rizikom da se sljedeća tvrdnja može protumačiti uvredljivom, svejedno ću je napisati. Većina ljudi čini sve što je u njihovoj moći da umre preuranjeno, po mogućnosti u što težoj bolesti. Ljudi to dakako nikada neće priznati ni sebi ni drugima, dapače, tu tvrdnju ili, ako hoćete, tezu vjerojatno bi smatrali glupošću ili besmislicom. Pa opet, većina ljudi od trena kada se probudi, sve što radi kroz taj dan, od prehrane, stila življenja, odabira posla, upravljanja stresom, odnosa prema tjelesnoj aktivnosti, sve što radi, radi u korist toga da si uništi sve kapacitete koji mu mogu život učiniti ugodnijim. Čovjek je revni inženjer vlastite propasti, a radi to nesvjesno.
Na djelu je potpuni apsurd.
Ljudi žele živjeti dugo i u dobrom zdravlju, ali svojim svakodnevnim izborima često djeluju kao da im to uopće nije cilj.
Unatoč opomenama, beskrajnim brojem primjera oko njega koji su završili loše, čovjek se ujutro ustane i kao hipnotiziran srlja u vlastito poništavanje da bi ga na kraju svakoga dana njegova savjest upitala je li to ipak smislen put i koliko dugo može tako.
Želimo živjeti dugo, ali pušimo. Želimo biti zdravi, ali se gotovo uopće ne krećemo. Želimo smršavjeti, ali jedemo izrazito kaloričnu hranu. Želimo biti snažni, ali uporno zanemarujemo mišićnu masu. Želimo izbjeći rak, ali se trpamo šećerima i alkoholom. Bojimo se infarkta, ali ignoriramo tlak, masnoće u krvi, a preventivne preglede zaobilazimo u luku.
Problem nije u tome što ljudi doista žele umrijeti. Problem je u tome što svojim ponašanjem svakodnevno pokazuju koliko malo su spremni učiniti da bi živjeli zdravo.
Svaka osoba raspolaže osnovnim instinktima, a jedan od najsnažnijih je instinkt životnog nagona. Ne govorim o instinktu preživljenja koji nam govori “želim ostati živ”, već o instinktivnoj i biološkoj potrebi da se vodi ispunjen, sretan i aktivan život, onaj život koji nije puko preživljavanje, već koji može biti ispunjen ugodom i zadovoljstvom.
Međutim, da bismo mogli imati takav život, ne samo uz pomoć instinkta koji je ionako ugrađen u nas, potrebni su nam volja, trud i rad. “Moram se više kretati radi zdravlja” je ideja koja nam dolazi spontano. Međutim, ne laskajte si, naše tijelo je proizvelo tu ideju, ne vi. Ono što vi morate napraviti jest da tu iskonsku potrebu tijela pretvorite u djelo. Vi, odnosno vaš ego, samo ste izvršitelj, tijelo i mozak od prve sekunde postojanja znaju što vam je pametno činiti.
I tu dolazimo do ključnog problema. Većina ljudi smatra da je toliko samljevena poslovnim i obiteljskim obavezama da jednostavno nema vremena ni energije za kvalitetnim bavljenjem svojim potrebama i zdravljem. To je iluzija. Ta iluzija dolazi iz mentalne i intelektualne lijenosti da se riješi problem. Svatko, ali baš svatko može naći u danu dovoljno vremena da se kreće i pravilnije hrani. Ali nam se ne da.
Kako smo iscrpljeni zadacima na poslu, posežemo za hranom punim šećera koji nam brzo nadomješćuju energiju i stvaraju osjećaj blage euforije. Na kraju dana posežemo opet za nečim slatkim i masnim jer nas to tješi, ispunjava i umiruje. To je obrazac koji nam godi, on se pretvara u naviku, a te navike se na kraju pretvaraju u beskrajan niz opetovanih radnji koji jednostavno zovemo – naš život.
To je sve razumljivo i ljudski. Ali ako želimo biti zdravi moramo se suprotstaviti takvim navikama. Osoba koja pazi na prehranu i kretanje neće s matematičkom sigurnošću doživjeti sto godina u izvrsnom zdravlju i samo se graciozno ugasiti na postelji svog doma sa samouvjerenim smiješkom. Ne, može ju pokositi stotinu genetski ili okolišno uzrokovanih bolesti, ali ono što ta osoba radi jest podizanje šansi da se to ne dogodi, a sve u prirodi je stvar šansi. Iskreno, radije koračam kroz život sa 70 ili 80 posto šansi da ću doživjeti neku aktivniju i ugodniju starost nego da baratam s 30 ili 40 postotaka.
S kojim šansama vi želite kockati?
(Piše: Aleksandar Ajdarić)
