Odgovara:

Bernarda Škegro, psihologinja

Ono što opisujete doista može upućivati na prisutnost sumanutih uvjerenja, posebice ako je čvrsto uvjerena da je netko prati, želi joj nauditi ili da je drugi neprestano procjenjuju i govore o njoj, unatoč tome što za to nema stvarnih dokaza. Takvi simptomi mogu biti dio različitih psihičkih, ali i drugih zdravstvenih stanja, zbog čega je nužna stručna psihijatrijska procjena. Na temelju opisa nije moguće postaviti dijagnozu, ali je važno sve to što se zbiva shvatiti ozbiljno. Kada osoba vjeruje u svoje deluzije, uvjeravanje da “nije u pravu” najčešće ne pomaže. Ponekad može čak i produbiti nepovjerenje prema okolini. Korisnije je mirno saslušati njezin doživljaj, bez potvrđivanja njenih deluzija, te razgovor usmjeriti na osjećaje koje proživljava i na mogućnost da joj stručna pomoć olakša patnju. S obzirom na to da ste naveli da živi sama, da je u sukobu s okolinom i da su djeca u inozemstvu, opravdano je razmišljati o tome koliko je sigurna bez redovite podrške. To ne znači nužno da treba odmah stalni nadzor, ali potrebno je procijeniti kako funkcionira u svakodnevnom životu, brine li se o sebi, uzima li propisanu terapiju (ako ista postoji) te postoji li rizik da zbog svojih uvjerenja ugrozi sebe ili druge. U tome mogu pomoći njezin doktor/-ica obiteljske medicine i psihijatri. Ako primijetite da njezin strah postaje intenzivniji, da prijeti sebi ili drugima, odbija osnovnu brigu o sebi ili potpuno gubi kontakt sa stvarnošću, potrebno je odmah tražiti pomoć. U međuvremenu, pokušajte da teret ove situacije ne nosite sami. Uključivanje drugih članova obitelji i stručnjaka često je jedini način da se pomogne osobi koja sama ne prepoznaje da joj je pomoć potrebna.