Novo istraživanje otkriva zajedničke biološke mehanizme dvaju poremećaja i otvara nove mogućnosti za razvoj ciljanih terapija.
Međunarodna suradnja znanstvenika pod vodstvom Sveučilišta Rutgers donijela je otkriće koje mijenja razumijevanje i liječenje dvaju neurorazvojnih poremećaja. Studija objavljena u časopisu Nature Neuroscience identificirala je 36 gena koji znatno podižu rizik za opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) i kronične tikove. Prije ovog istraživanja znanost je poznavala svega nekoliko genetskih tragova povezanih ili s OKP-om ili s tikovima zasebno. OKP karakteriziraju nametljive misli i kompulzivna ponašanja, dok su tikovi iznenadni, ponavljajući pokreti ili zvukovi. Ova stanja pogađaju milijune ljudi, često počinjući u djetinjstvu pojavljujući se zajedno unutar istih obitelji.
Ovo otkriće predstavlja golem korak u razvoju novih terapija. Jay Tischfield, pionir u proučavanju Touretteova sindroma i autor studije, ističe važnost napretka. – U prošlosti smo znali za tek nekoliko gena s jakim utjecajem, što je farmaceutskoj industriji ostavljalo malo prilika za razvoj lijekova. Sada imamo više od 30 novih meta, a to otvara potpuno nove mogućnosti – rekao je. Umjesto ublažavanja simptoma, nova saznanja omogućit će dizajniranje lijekova koji ciljaju same biološke mehanizme u korijenu poremećaja otvarajući put prema učinkovitijem i personaliziranom liječenju.
Ključan zaključak studije jest da znatan broj novootkrivenih gena dijele i OKP i kronični tikovi, što pruža biološko objašnjenje zašto se ta dva stanja često javljaju istovremeno. Na molekularnoj razini, čini se da poremećaji proizlaze iz disfunkcija u istim moždanim putevima.
– Ovi geni ne djeluju pojedinačno, već u mrežama. Sada možemo ciljati cijele mreže, što će olakšati dizajniranje novih terapija – objasnio je Tischfield. Istraživači su otkrili i da su neki od identificiranih gena već povezani s autizmom i shizofrenijom, što podupire teoriju da višestruka psihijatrijska stanja mogu imati zajedničko podrijetlo.
Istraživanje je obuhvatilo analizu DNK uzoraka od gotovo četiri tisuće osoba. Znanstvenici su koristili tehniku sekvenciranja cijelog egzoma uspoređujući genetske sekvence oboljelih s onima njihovih roditelja kako bi identificirali rijetke, novonastale (de novo) mutacije. Upravo su te promjene, koje se javljaju kod djeteta, ali ne i kod roditelja, pomogle u preciznom lociranju ključnih gena. Analiza je pokazala da su mnogi rizični geni aktivni u regijama mozga uključenima u kontrolu pokreta, donošenje odluka i formiranje navika, poput korteksa i striatuma, što potvrđuje njihovu ulogu u ovim složenim poremećajima.
Gary Heiman, koautor studije, istaknuo je ključnu ulogu pacijenata, rekavši da istraživanje ne bi bilo moguće bez predanosti obitelji koje su donirale DNK uzorke mnogo prije postojanja današnjih tehnologija.
– Kada smo počeli prikupljati ove uzorke prije 20 godina, nismo imali brze i isplative tehnologije koje imamo danas – rekao je Heiman. Naglasio je kako su ti uzorci postali nevjerojatno vrijedni zahvaljujući modernom genomskom sekvenciranju, što je omogućilo izgradnju golemih baza podataka za otkrivanje rijetkih mutacija. Ovaj opsežni rad dramatično proširuje katalog zajedničkih rizičnih gena, a Heiman zaključuje da nam, kako kaže, daje puno jasniju sliku o uzrocima ovih poremećaja i nudi nove smjerove za razvoj boljih tretmana. Ovaj proboj stoga nije samo znanstveni uspjeh već i ispunjenje nade tisuća pacijenata i njihovih obitelji.
(Lana Kovačević Levaj)
