Znati što je dobro za zdravlje jedno je, a pretvoriti te spoznaje u svakodnevne navike nešto sasvim drugo. Ključ često nije u velikim odlukama, već u malim promjenama.
Nakon moje posljednje kolumne u kojoj sam pisao o Lp(a) i procjenjivanju zdravstvenog rizika, vidio sam se s djedom. Ima 95 godina. Liječnik je starog kova i još uvijek novine čita onako kako su se nekad čitale – polako, pažljivo i od prve do zadnje stranice. Vidjelo se da mu je drago što nisam ispao totalni analfabet.
Pogledao me preko naočala i rekao: “Sve je to lijepo… ali nisi odgovorio na najvažnije pitanje.”
”Dobro, deda, koje!?”
”Kako čovjek zapravo uspije živjeti tako?”
To me pitanje instantno nasekiralo. Pa neosporno je da treba govoriti o prevenciji. Ali što to zapravo podrazumijeva? Govoriti znači govoriti, ali prevencija je aktivna radnja, a slušanje, ako tko uopće sluša, u tom je kontekstu pasivno. Puno se govori o prevenciji, objašnjavamo o kolesterolu, krvnom tlaku, šećeru u krvi, tjelesnoj težini, pušenju i tjelovježbi. “Na jedno vuho ‘nutra, na drugo van.” Imati informaciju o nečemu, u “pozadinskoj buci” svih drugih informacija kojima raspolažemo, i nije nešto posebno, ma koliko mi liječnici smatrali da je ta informacija sudbonosna (kao npr. da izvadiš jednom u životu Lp(a)), a “radi s tim što hoćeš” i nije neka učinkovita poruka. Djed je šahovski precizno poentirao (mislim da je to planirao danima).
Deda je onomad, kao mlad liječnik prije šezdesetak godina, znao što treba raditi, premda je to bilo vrijeme kad su doktori još pušili po bolnicama, a o životnim navikama nije se govorilo ni približno koliko danas. Možda su se neke stvari jednostavno drukčije doživljavale, a neke su bile toliko obične da ih nije ni trebalo posebno proglašavati zdravima. Prije mnogo desetljeća prestao je pušiti, nije pretjerivao s alkoholom, kretao se svaki dan, nešto vježbao, pazio da se ozbiljno ne udeblja i jeo domaću hranu. Spavao je kad se spava, radio kad se radi, bio dio svoje obitelji i šireg društva. Danas bismo rekli da je živio zdravo. Mislim da bi on rekao da je živio normalno.
Zanimljivo je koliko dugo nakon toga još uvijek imamo potrebu sami sebi dokazivati da su upravo te obične stvari važne. Evo, nedavno čitam istraživanje proizašlo iz američkog Million Veteran Programa, objavljeno u American Journal of Clinical Nutrition 2024. godine, s 276.132 sudionika, vojnih veterana. Sudionici s više zdravih životnih navika imali su znatno manji rizik od prerane smrti, a između skupina s najmanje i najviše dobrih navika procijenjena razlika u očekivanom životnom vijeku s 40 godina iznosila je čak 24 godine za muškarce i 20,5 godina za žene.
Ali kad čovjek sve to internalizira i iskreno odluči nešto promijeniti, ostaje dedino pitanje: Kako to zapravo napraviti?
Psihologija se tim pitanjem bavi desetljećima. Odavno znamo da odluka i ono što na kraju stvarno napravimo nisu ista stvar. Nije osobito teško navečer odlučiti da ćemo sutra živjeti drugačije. Sutra ponovno dolaze posao, umor, obitelj i stare navike, a ono što pruža zadovoljstvo odmah gotovo uvijek ima prednost pred nečim čiju ćemo korist možda osjetiti tek za deset ili dvadeset godina.
Jednako tako znamo da čovjek ne donosi odluke odvojen od svijeta u kojem živi. Gledamo što rade ljudi oko nas, učimo što se smatra normalnim i češće posežemo za onim što nam je blizu, dostupno i jednostavno. S vremenom velik dio tih izbora više i ne doživljavamo kao izbore.
Kad se s posla biciklom vraćam preko Donjih Svetica i Branimirove, već godinama prolazim pokraj istih jumbo-plakata i s vremenom sam počeo primjećivati određeni uzorak. Malo se izmjenjuju kampanje i lica, ali ponuda je začuđujuće stalna: rotiraju se uglavnom pivo, slatkiši, brza hrana, kladionica, pa privatna poliklinika da na kraju spasi stvar.
Da me deda sada ponovno pita kako čovjek zapravo uspije živjeti tako, rekao bih mu da nekoliko važnih odluka treba dovoljno dugo ponavljati da s vremenom postanu običan dio života. I možda povremeno pošteno pogledati što sami guramo pod tepih, gdje si možemo najviše pomoći, a gdje treba stati na loptu i pomoć potražiti od nekoga drugog.
A možda sam ga potpuno krivo shvatio. Možda je samo pitao kad ćemo konačno izmisliti neku novu molekulu da se čovječanstvo svega toga riješi bez truda. Pitat ću ga kad se opet vidimo.
(Piše: dr. Vanja Lazić, specijalist obiteljske medicine)
