Pozdrav, imam 32 godine i cijeli život me prati anksioznost. Nekako sam taj problem uspijevao držati pod kontrolom (s više ili manje uspjeha). S 13 godina sam išao psihologu radi nekih drugih zdravstvenih problema te je u dijagnozi pisalo sklonost anksioznim poremećajima. Kroz djetinjstvo i adolescenciju mi je uvelike pomagala stroga struktura obrazovnog sustava jer su pravila bila posložena, sve je bilo poznato i jasno strukturirano. Nikad nisam imao previše prijatelja i općenito sam teško komunicirao s ljudima. Svaku svoju riječ ili reakciju bih analizirao unedogled. Na faksu sam našao malo vremena za sebe i još i danas smatram da mi je to bilo najproduktivnije razdoblje života, u tome sam se našao ali sam istovremeno zakržljao na privatnom planu. Tad me to nije brinulo jer sam bio dovoljno mlad i smatrao sam da je to cilj za koji se isplati malo žrtvovati. Nakon faksa našao sam zahtijevan posao u struci, poslodavac je bio zadovoljan što dobiva tako sposobnog radnika i sl. I onda nastaju problemi, zbog zahtijevnosti posla, rokova i konstantnog pritiska polako počinjem gubiti konce. Nisam navikao raditi u okruženju s ljudima koji bi 'ubili' za promaknuće i povišicu. Gubim samopouzdanje i ljudi oko mene su počeli uočavati neke moje mane, a sve kao posljedica anksioznosti. Svaki problem mi na prvi pogled postaje toliko težak da odmah odustanem i izluđujem sam sebe radi toga. Shvaćam da me prestižu ljudi koji nisu ni po čemu sposobniji od mene. Sve to me toliko opterećuje da sam izgubio par dobrih prijatelja i godinama nisam imao značajnu vezu. Tako da se nemam na koga osloniti. Ne znam što napraviti jer zadnje dvije godine samo propadam u intelektualnom smislu u toj situaciji, a dati otkaz bi bilo priznati neuspjeh. Nemam nimalo samopouzdanja i u zadnje doba okupiram se glupostima (fizička aktivnost u vidu rekreacije, fitnessa itd.) samo da bih skrenuo koncentraciju s neuspjeha što moj život u biti jest. Ne vidim izlaz iz ove situacije i to me dodatno frustrira jer trebao bih biti sposoban to razriješiti a to traje već 3-4 godine. Realno gledajući, natprosječno inteligentna osoba bi trebala naći rješenje nekog problema ako uz to ima dovoljno vremena? Najveća frustracija je ta da bih prije ovakvo lamentiranje smatrao čistim laprdanjem nekog razmaženog derišta. Ne znam na koji način se pokrenuti jer kad se osvrnem na posljednjih 7-8 godina u mome životu se ništa bitno nije događalo. U zadnje vrijeme razmišljam o stručnoj pomoći, ali imam zadršku prema tome jer mi diskrecija jako znači s obzirom na posao koji obavljam. Strah me ako netko sazna na radnom mjestu da će me cijeli život pratiti stigma. Da li bi mi koristio odlazak psihologu / psihoterapeutu i koji pristup bi bio optimalan? Bio bih Vam zahvalan ako biste mi odgovorili mimo uvriježenih fraza i stručne terminologije. Pozdrav, parangal47