Poštovani, imam 36 godina, razvela sam se prije 4,5 godina. Dvoje djece živi sa mnom, a stariji sin je odlučio ostati s ocem. Otac mu je napunio glavu da je sramota živjeti kao podstanar jer on ima svoju kuću, da je sramota živjeti skromno kako ja sad živim. Inače, on ima dobra financijska primanja i kad god može, ponižava me i omalovažava. Meni je jako bolno što je sin ostao s njim, liječim depresiju i anksioznost i teško se nosim s tim. Razvela sam se jer me muž psihički i fizički zlostavljao godinama, na kraju sam doživjela psihički slom i morala sam se maknuti od njega, inače bih sad bila pod zemljom. Borim se kako znam i mogu i mogu reći da djeci i meni ništa ne fali. Ali često sam utučena i ne vidim svrhu svog života, nemam ništa i bojim se za našu budućnost. Najviše me boli što su djeca razdvojena, iako smo u istom mjestu i stalno smo u kontaktu, praznina i bol ne prestaju. Strah me kako će razvod utjecati na njih u budućnosti, ne smijem ni misliti na njihovu tugu jer mi se zdravstveno stanje pogoršava. Mislim da je ipak sve ispalo dobro s obzirom na druge situacije kojima sam svjedok. Trudim se djeci dati što mogu, a ponajviše ljubavi i strpljenja, moraju poštivati oca i njegovu rodbinu, idu mu kad god žele. Ali stariji sin (14) se jako loše ponaša prema meni, mene okrivljuje za razvod i zbog toga što sam otišla. Pokušala sam mu objasniti da sam morala spasiti živu glavu, da ja njega nisam ostavila, nego njegovog oca, da su moja vrata njemu uvijek otvorena, ali ne vrijedi, ne mogu mu objasniti, a niti me on želi saslušati do kraja. Loše se osjećam, mislila sam da će s vremenom biti lakše, ali nije... U zadnje vrijeme mi se pojave i napadaji panike, grize me krivnja i savjest jer djeci nisam priuštila sretno djetinjstvo, sretnu obitelj kakvu zaslužuju. Trudila sam se ali nije išlo. Ne znam kako da se nosim s tim. Hvala!