​Poštovanje, muško sam, 20 god., student, nikakve psihičke bolesti u obitelji, otprilike od 13. godine pušim, pijem i konzumiram opijate povremeno (ne u zadnje vrijeme). Uglavnom, ne znam tko sam, koji su moji ciljevi, ni smisao života, što će me učiniti sretnim, osim nečega što će nahraniti moj ego. Ne znam biti iskren prema sebi, većinu dana provedem ubijajući se mislima,p akao u glavi, vodim borbu sa samim sobom i idem iz krajnosti u krajnost. To sve traje od 13. godine, a možda i ranije. Išao sam na psihoterapije i kod psihijatra, svojevoljn. Rezultati kažu da sam zdrav. Ne smatram ni da je droga uzrok. Borim se svaki put iznova i svaki put se ponovno vratim na staru poremećenu percepciju. Smatram se vrlo inteligentnom osobom, pa ne znam je li to prokletstvo ili dar, jer da ne mogu toliko duboko otići svojim umom, ne bih bilo ni tolikih patnji. Nekad pomislim da sam suprotno. Tolike godine, a još uvijek nisam našao način da budem sretan, da osjećam ono što stvarno jesam, da su mi instinkti živi, da nestanu grozni osjećaji krivnje, straha, bijesa, da nađem mir sam sa sobom, da gledam na život svojim očima, a ne da mi je život kako mene drugi gledaju. Zašto je to tako teško? Zavidim ljudima koji imaju konkretan problem, oni ne znaju kako je to kad ni sam ne znaš ama baš ništa.