Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Iskreno mi je žao što na ovakav način kroz sve ovo prolazite i što još uvijek ne dobivate podršku vlastitih roditelja. Nažalost, niste ni prvi ni zadnji kojeg roditelji odbijaju prihvatiti zbog drugačije seksualne orijentacije. Nekim osobama je teško promijeniti svoje stavove, uvjerenja i predrasude prema homoseksualizmu. Ako vaši roditelji vjeruju u to da je gey populacija bolesna, izopačena, da su homoseksualci isto što i pedofili, da ih treba liječiti, onda će proces uspostave normalnog odnosa među vama biti dug. No, vrijedi pokušati iskoristiti sve opcije.  S obzirom na to da su vas vodili već pet puta u manastir, probajte zamisliti koliki su njihovi strahovi od tog nepoznatog gey svijeta i stvarno se trude “pomoći” vam da to “zlo” izbiju iz vas. Strahovi ponekad natjeraju ljude da čine iracionalne stvari i panično traže izlaz iz toga. Kažete da imate socijalnu anksioznost. Vi, pak, zbog straha u socijalnim situacijama izbjegavate druženja i komunikaciju s ljudima, iako je vaš strah vjerojatno iracionalan i dalje izbjegavate te situacije. Tako bi i oni htjeli izbjeći činjenicu da ste gey i vjerojatno, da vas preplaše i uvjere kako je biti gey loše, prijete vam izbacivanjem iz kuće. Njih treba educirati, za početak. Pokušajte pronaći osobu koja im je autoritet i koju će poslušati. Osobu koja će s njima otvoreno razgovarati o njihovim strahovima i pitanjima vezanim uz homoseksualizam. Ta osoba može biti netko od bliže rodbine, obiteljski prijatelj, liječnik, psiholog, psihijatar. Možete pokušati naći i svećenika koji, bez obzira na nauk crkve koja smatra da je homoseksualizam grijeh, ne osuđuje nego prihvaća. Grijeh je i ukrasti pa roditelji svejedno ne odbacuju svoju djecu zbog toga. Ne znam iz kakve sredine dolazite, ali mnoge gey osobe su otišle iz manjih sredina u veće gradove kako bi mogle biti to što jesu. U manjim sredinama svak svakog zna, što je za roditelje još veći izazov i iako bi oni još to i mogli prihvatiti žele to sakriti od drugih. Takav život u stvarnosti izgleda ovako: sin živi u gradu, nije se još uvijek oženio, živi s “cimerom”, svi sve znaju, a nitko ništa ne pita. Na Božić dolazi kući sam, a već sutra odlazi kući jer ima puno posla.  Ono što bi za vas bilo sigurno od velike koristi je da potražite pomoć psihologa. Osim što ćete raditi na smanjivanju socijalne anksioznosti možete imati podršku i vodstvo u procesu rješavanja problema s roditeljima. Možda je to ključna osoba koja će, uz vašu dozvolu, pozvati roditelje na razgovor i biti medijator između vas i roditelja. Na koncu, kad su vaši roditelji mogli predložiti svećenika, možete i vi predložiti da odete na obiteljski razgovor kod psihologa. Pretpostavljam da vam je najveći strah potencijalno izbacivanje iz kuće. To i jest najveći strah. I to se dogodilo ljudima iz gey populacije i trebali su izabrati ili živjeti svoju istinu i kroz to pokušati naći sreću ili zatomiti svoju prirodu i biti nesretni. Nisam pravnica, ali znam da roditelji imaju obvezu uzdržavati dijete dok god se školuje ili do godine dana nakon školovanja ako u međuvremenu nije uspjelo naći posao, a ako radite onda ćete biti primorani da se ranije osamostalite, u slučaju da vas stvarno izbace iz kuće. Kažete da se se bojite da bi vam roditelji mogli promijeniti vašu seksualnu orijentaciju. Iz mog iskustva postoje različiti slučajevi mijenjanja seksualne orijentacije. Do sad sam imala nekoliko mladih ljudi na savjetovanju upravo zbog homoseksualizma, straha od priznavanja roditeljima, itd. U nekoliko slučajeva se dogodilo da su se po putu počeli zaljubljivati u drugi spol i spoznali da ipak nisu homoseksualne osobe, dok su neke spoznale da su biseksualci, a neke su ostale i dalje homoseksualci. Jedino tko vam može promijeniti seksualnu orijentaciju ste vi sami. Kad bi to netko drugi mogao napraviti vjerujem da bi mnoge gey osobe izabrale prije promjenu nego boriti se za svoje mjesto pod suncem, u slučaju kad odrastaju u izrazito nepodržavajućoj okolini.