Moj dječak od 5 godina u zadnje vrijeme dok se igra priča sam sa sobom. Nekad je to monolog, a ponekad dijalog s izmišljenom osobom. Jako se uživi, sav je u tome. Uglavnom su to dijalozi koji prate igru ili neke njemu zanimljive teme i fraze iz crtića ili nove riječi koje je čuo u okolini pa ih tad demonstrira. Te priče nekad imaju, a nekad nemaju glavu i rep. Zanima me je li to razlog za zabrinutost ili neka faza? Kako da se postavim prema tome? Inače je urednog razvoja, ide u vrtić, s nama lijepo komunicira, ima širok vokabular, prepoznaje slova, broji do 20, čita mu se svakodnevno. Jedino što je malo povučeniji, treba mu više da se uklopi u društvo. No, ima svoje stalne prijatelje za druženje, a zavolio je i djecu iz svoje vrtićke skupine. I da nadodam, ponekad mu ti imaginarni razgovori "pobjegnu" i u javnosti, no skrenula sam mu pozornost da nije primjereno pričati sam sa sobom pred drugima pa se kontrolira. No, doma si da oduška. Uživa u tome pa nemam srca to zabraniti i doma, a ne znam ni sama postupam li dobro.