Što se termin više približavao, bila sam sve nemirnija. Uvjeravali su me da je to normalno jer sve se žene boje poroda. Ipak, moja me intuicija ni tada nije prevarila. Deset dana prije poroda – komplikacije. Krvarim.
Završila sam u bolnici, na krevetu u hodniku. Povremeno, puno rjeđe nego što smo navikli i dovoljno daleko da ne izazivaju strah, čuju se detonacije.
Šalju me na ultrazvuk. Liječnik, kojemu iz desnog ugla usne visi dogorijela cigareta, pita: „Jeste li pušili, gospođo, u trudnoći?“
„Jesam, ali manje nego inače“, odgovaram.
„Zato će to biti jedna jako mala beba“, kaže.
Rastrgana grižnjom savjesti, nisam spavala cijelu noć. Sutra tražim novi ultrazvuk. Liječnik je isti i cigareta u ustima je na svome mjestu. Idem mu na živce. Postavljam previše pitanja.
„Sve je u redu: ima ruke, noge…“, kaže.
„A veličina?“ prekinem ga u pola rečenice.
„Gospođo, bit će to nešto veća beba“, odgovara.
Smijem se na sav glas.
