ON:
– Sina, probudi se, mislim da mi je puko vodenjak!? – kazala je.
– Asti! Onda nan je ić u rodilište – reka san krmeljiv.
– Je.
– Stignemo li kavu popit?
– Stignemo, samo polako.
Uri je bilo taman četiri ujutro. Popili smo kavu, spremili se, i lagano put Petrove. A cesta prazna! Široka! Ugodna za vožnju! Ugodna za brzu vožnju jer u rodilište se, barem nas filmovi tako uče, vozi brzo. Prazna baš onako kako san ja u svojin snovima snovidija. Parkinga je uokolo bolnice bilo, ne za jedan Twingo, nego za 101. Ma isto san bira najbolje misto, ono odakle će bit lako izić vanka pa krenit put doma. Mislin, moga je porod potrajat i priko dvi, tri, četiri ure, a dotle eto ti i auta i gužve. Bira san dugo, priznajen, a priznajen i da san iz auta i opet iziša uvjeren kako san krivo misto odabra.
– Smin li se čas primistit? – pita san, da bi se isti tren ugriza za usnice. Za nagradu san dobija pogled koji ubija i koji se, tako žestok i ubojit, šalje samo muževima kad pitaju pizdarije između dva truda.
ONA:
– K vragu i tvoj parking!!! I otkud ti uopće hrabrosti da parkiranje spominješ kad se povede priča o mojoj trudnoći i porodu!? To je tebi bilo najvažnije, pored mene žive, i trudne, mene u bolovima, pretporođajnom magnovenju i strahu što će biti?!!! To ti je, valjda, ona suptilna razlika između muškog i ženskog pogleda na svijet… Eto, tako mu znam kazivati kada se povede priča o puno više mojoj nego njegovoj trudnoći.
Kako bilo, zahvaljujem svim onim tinejdžerima koji su te ključne subote kretali iz Besta na Jarunu kući i (polu)pijani se derali hodajući ulicom. Jer, da ih nije bilo, pitanje je u koje bi se doba noći ili dana ja probudila pa primijetila da plodna voda otiče, polako ali sigurno. Ono kad u filmovima prikazuju šizofreno brzo pucanje vodenjaka nema, barem što se mene tiče, veze sa stvarnošću jer bila je riječ o gotovo neprimjetnoj pojavi koju sam skužila samo zato što su klinci na ulici bili preglasni. Ništa meni nije taj tren bilo jasno – je li to uistinu to ili nije, pa sam se prvo u gluvoj noći, tamo negdje oko četiri, posavjetovala s udžbenikom o trudnoći kilaže veće od kilaže samog novorođenčeta, s udžbenikom koji je valjda svaka trudnica početnica prisiljena kupiti nakon što je, k’o na tvorničkoj traci, liječnik izvijesti o trudnoći u pola minute, a onda je spraši van jer u čekaonici ima još milijardu pacijentica. U takvoj hrvatskoj stvarnosti uvijek dobro dođe pravi američki udžbenik.
