Moj se liječnik ponovno pojavio, zamislio i počeo me detaljno pregledavati. Beba nikako da izađe, a ja nemam više snage tiskati…
U jednom trenutku oglasio se alarm na CTG-u. Beba je bila pod stresom, rad srca bio je usporen, nešto se nepredviđeno događalo. I baš u tom ključnom trenutku pokvario se aparat za praćenje rada bebina srca. Tražili smo drugi kojeg nije bilo. Odjednom više nisam osjećala da sam u dobrim rukama. Došao je tehničar i nije uspio popraviti aparat. I tko će ga drugi popraviti nego moj Vlado! Pogledao je nešto, petljao i osposobio ga na vrijeme te smo odmah shvatili da beba mora van – bilo kako! Liječnik me je pitao hoću li carski rez ili želim li da izvučemo bebu vakuumom. ‘Pa ti bi mi to trebao reći’, pomislila sam. ‘Kako da ja odlučim u ovakvom stanju koji je rizik jednog, a koji drugog.’
„Želim ono što je bolje za bebu, valjda“, rekla sam. On me samo gledao i slegnuo ramenima, nije mi ništa objašnjavao. Kasnije kada sam bolje shvatila američki sustav i način razmišljanja, bilo mi je jasno da me liječnik morao to pitati kako bi izbjegao eventualne optužbe. Odluka i rizik bili su samo moja stvar. Ako sam se dobro pripremila i informirala prije poroda, mogu lakše odlučiti. Ako nisam, sama sam si kriva. Na brzinu sam zaključila: Vlado mora natrag na posao gdje radi od jutra do mraka, a ja ću biti sasvim sama s bebom bez ičije pomoći, dakle, ne mogu si priuštiti dva tjedna oporavka od carskog reza. Odlučili smo se za vakuum. U isto me je vrijeme mučio rizik vakuuma: ‘Što ako bude povrijeđen bebin mozak?!’ Liječnik je bebi stavio vakuum na glavu i izvukao je.
