U razgovoru s jednom ginekologinjom, rekla mi je da žene pate od takozvane alergije na trudnoću, tj. da tijelo to drugo stanje ne prihvaća kao nešto normalno.
2000. godine imala sam 24
godine i malo je biće začeto u meni. Odmah sam znala da je to najbolje što ću u
životu napraviti. Tom lakoćom tekla je i trudnoća. Ništa od onog što sam čitala
u knjigama, niti jedan trudnički simptom nisam imala. Nije bilo mučnina,
žgaravica, povraćanja, gađenja koje je poticala određena hrana. Promjena koja
je postojala bila je psihičke naravi. Dobila sam strahove, postala ljubomorna
na žene koje su nalijetale na mojega tadašnjeg supruga. Naš ne baš blistavi
odnos zbog eksplozije hormonalnih promjena stvarao je moje strahove i
osjetljivost. No, to je za neku drugu priču.
Strah oko majčinstva
nikada nije postojao. Tijekom cijele trudnoće bez problema sam radila doslovce
do posljednjeg dana, a na biciklu bila šest mjeseci.
Na jednaki način protekla
je i druga trudnoća. U razgovoru s jednom ginekologinjom, rekla mi je da žene pate
od takozvane alergije na trudnoću, tj. da tijelo to drugo stanje ne prihvaća
kao nešto normalno. U mojem slučaju tijelo je trudnoću prihvatilo bez problema.
Držim da je dosta i u glavi, kako se psihički nosimo s mišlju da budemo mame.
Malo se to posloži i ovisno o životnoj situaciji. Meni kao free-lanceru u to doba nije padalo na pamet da idem na porodiljni i
molila sam se da mogu što duže raditi. Da u miru mogu trčkarati sa snimanja na
snimanje, skakati po pozornicama kazališta i nositi (ne baš laku!) fotografsku
opremu. Tako je i bilo. Ipak, porod nije ostavio lijepi trag.
