Ajme kako si nespretan

„Ajme kako si nespretan“- uz tužno ljuti uzdah izgovorila je Igorova mama. Igor je vrlo mirno dijete koje većinu vremena provodi crtajući omiljene likove iz crtića.

Mama je
pak vrlo aktivna amaterska sportašica i smatra je za djetetov razvoj jako bitno
da se kreće i bavi sportom.

I tu
kreću problemi između Igora i mame. Igor bi crtao, a mama bi da Igor ide na
satove karatea, Igor bi gledao crtiće, a mama bi da idu pješke na Sljeme. I
premda Igor s vremena na vrijeme otvoreno izražava svoje nezadovoljstvo,
najčešće u autu dok se voze na sat karatea, mama smatra da on ne zna što je
najbolje za njega te da će joj on jednoga dana biti zahvalan.

Najvjerojatnije
joj neće biti zahvalan, a  ukoliko je
mama dovoljno puta ponovila da je Igor nespretan ne samo da joj neće biti
zahvalan nego će vjerovati da je nespretan.

Ne
postoje nespretni, lijeni, tvrdoglavi ljudi. Sve su to zapravo ograničavajuća
uvjerenja na razini identiteta nastala na temelju učestalog kritiziranja osobe.
Ukoliko netko dovoljno puta ponovi da smo „nekakvi“, lagano počinjemo vjerovati
u to. U tom slučaju Igor ili bilo koje dijete koje vjeruje da je lijeno,
nespretno i tvrdoglavo, neće iskorištavati sve svoje potencijale – ne zbog toga
što ih nema, nego zbog toga što vjeruje da ih nema.

Zato je jedno od zlatnih pravila u odgoju djece: Negativnim porukama uvijek kritiziramo samo
ponašanje djeteta, a nikada, stvarno nikada njega kao osobu. Ukoliko dijete
prolije čašu soka, ne moramo odmah brzati sa zaključcima da je nespretan. Zar
se svima nama u životu nije dogodilo da nešto prolijemo? Nekima rjeđe, nekima
češće.

Poruke koje upućujemo djetetu mogu biti realne i nerealne. Poruke
poput: sviđa mi se kako si to nacrtala; lijepo izgledaš;  baš si super to zaključila (uz pretpostavku
da to zaista i mislimo) su realne poruke.

Nerealne poruke mogu biti: uvijek sve zabrljaš (sigurno postoji
barem jedan situacija kada dijete nije zabrljalo); nikada ne pospremiš ništa za
sobom (sigurno je dijete barem jednom nešto pospremilo); kozo jedna (vaše dijete
sigurno, ali baš sigurno nije koza, osim ako to niste i Vi): ti si najbolja i
najpametnija curica na svijetu nitko nije tako pametan kao ti (??????).

Psihijatar
i psihoterapeut transakcijske analize Zoran Milivojević u svojoj knjizi „Mala
knjiga za velike roditelje“ prikazao je tablicu u kojoj je klasificirao realne
i nerealne poruke kojima se obraćamo djetetu s obzirom na to upućujemo li
poruku djetetovoj osobi ili njegovom ponašanju. Iz tablice možemo vidjeti da su
sve nerealne poruke neprihvatljive i loše utječu na dijete, dok su realne
poruke prihvatljive sve dok ne kritiziramo osobu, čak i kada je ta kritika
realna:

Realnim
pohvalama djeteta razvijamo njegovo samopoštovanje i samopouzdanje na razini
identiteta. Dijete koje vjeruje da je primjerice pametno ili spretno, brže će
se i lakše ostvarivati i kasnije u životu. Realnim pohvalama ponašanja utječemo
na razvoj djetetovih sposobnosti i uvjerenja da nešto mogu učiniti. Time
utječemo i na njegovu motivaciju.

Realnim
kritikama ponašanja utječemo na ispravljanje ponašanja koja nisu konstruktivna
u svrhu razvijanja djetetovih sposobnosti.

Imajući
na umu pretpostavku da svi ljudi imaju sve potrebne resurse za uspjeh i vodeći
računa o tome da dijete doživljavamo kao jedinku za sebe, a ne naš produžetak,
pohvalama i kritikama možemo utjecati na razvoj samopouzdanja djeteta što će mu
svakako u životu biti od višestruke koristi.

Autorica teksta:

Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)