Rođenjem prvog djeteta poseban je događaj u svakoj obitelji. Svaki član obitelji dobiva novu ulogu s kojom se do tada nije susretao. Žena postaje majka, muž otac, svekrva baka, a tast djed. Prvorođenac predstavlja veliko uzbuđenje i novi izazov za cijelu obitelj te im on predstavlja centar u koji se posvećuje jako mnogo pažnje, vremena, brige, ljubavi i nježnosti.
Po rođenju drugog, a kasnije i
svakog sljedećeg djeteta, članovi obitelji već su dobro upoznali svoje uloge te
izostaje početan izazov oko usvajanja novih obaveza. Zbog toga drugo dijete
zauzima sasvim drugačije mjesto u obitelji. Ono ima starijeg brata ili sestru u
koje se može ugledati (i možebitno usvojiti brže neke vještine), ima se s kim
igrati, dijeliti igračke, sobu, roditelje. Za razliku od prvorođenca, drugo
dijete (ukoliko živi s primarnom obitelji) ne poznaje trenutke kada je ono
jedini centar pažnje svojih roditelja i ostalih članova obitelji.
Iznenadna promjena pozicije prvog
djeteta dolaskom nove bebe u obitelji, kod prvorođenca može
izazvati osjećaj krivnje. Zbog zadovoljavanja potreba mlađeg djeteta, majka će
ponekad odbijati prvorođenca od sebe što starije dijete može zbunjivati i
frustrirati. Strah od odbijanja ono može nagnati da udovoljava drugima,
zanemarujući pri tome svoje potrebe. Neverbalnim porukama poput klimanjem
glavom, spremnost na zadovoljavanje drugih, ali i iskazivanje ljubomore prema
mlađem bratu ili sestri, može vam biti signal da se prvorođenac osjeća nesigurno.
Biti prvorođenac donosi određene
prednosti. Oni mlađem bratu ili sestri pokazuju svojim primjerom kako se igra,
kako se ponaša. U odrasloj dobi imaju tendenciju voditi druge ljude. Da bi
zadovoljili roditelje, starija djeca su sklona biti poslušna. Upravo vještina
slušanja omogućuje im da se približe drugima zbog čega znaju postati dobri
savjetovatelji, učitelji, svećenici, mentori, liječnici.
Najmlađa djeca su
sklona avanturama. Vjerojatnije će postati umjetnici, pustolovi, komičari ili
satiričari. Budući da znaju biti odlični zabavljači, humor im koristi da
privuku pažnju na sebe. Skloni su se buniti protiv bratovog ili sestrinog
autoriteta ukoliko se oni postavljaju kao surogat roditelj. Neka djeca, u
stalnom natjecanju da dostignu starijeg brata ili sestru, mogu razviti stav da
je jedino savršenstvo dovoljno dobro. Drugim riječima, mogu stajati pred
ogledalom dotjerujući se, mogu težiti da budu najljepši/a među vršnjacima ili
to savršenstvo prikazati kroz neki uradak. Istovremeno, s druge strane, druga
područja mogu zanemarivati (npr. ne voditi računa o čistoći sobe).
Srednje
dijete
Roditelji koji imaju troje djece,
često dosta ulažu u prvorođenca te brinu za najmlađe zbog čega je srednje
dijete rijetko u fokusu roditeljske pažnje. Neka istraživanja ukazuju da djeca
srednja po rođenju imaju nisko samopoštovanje, poteškoće u prilagodbi, čest
osjećaj da su izostavljeni te da se bore za svoju poziciju kako u djetinjstvu
tako i u odrasloj dobi. Zbog nedostatka pažnje od strane roditelja, u odraslo
doba mogu biti mirotvorci, osobe koje nastoje zadovoljiti pravdu za druge te
oni koji se mnogo trude obnavljati odnose s drugima. Skloni su odabrati
zanimanje koje je različito od zanimanja najstarijeg, pa ukoliko je najstariji
doktor, srednje dijete može odabrati zanimanje vatrogasca ili policajca. Budući
da im nedostaje pažnje u kući, to nadomještavaju s razvojem prijateljskih veza.
Posljedično, oni su samostalniji, ali i manje privrženi obitelji u odnosu na
najstarije i najmlađe dijete. Manje je vjerojatno da će potražiti pomoć od
svojih roditelja u teškim trenucima te su se skloni odseliti najdalje od svoje
roditeljske kuće.
Jedinac
Jedinac treba osmisliti
svoju igru sam, sam istražuje svijet i kako stvari oko njega funkcioniraju.
Zahvaljujući tome, jedinci su skloni razviti svoju maštovitost i sposobnost da
se igra samo satima. Zbog igre u kojoj su jedini suigrači igračke, jedinci mogu
razviti stav da je jedino njihova igra ispravna i da je jedino njihov način
dobar. Jedinci imaju slične osobine kao i prvorođenci. Usmjereni su na uspjeh i
skloni su se podrediti roditeljskom autoritetu. Unatoč stereotipnom vjerovanju
da su jedinci manje društveni ili manje neurotični od djece koja imaju braću
i/ili sestre, istraživanja to ne potvrđuju.
Uzroci
koji mogu objasniti razlike u ličnosti i ponašanjima kod braće i sestara:
-
Borba za roditeljskom pažnjom – većina roditelja nastoji posvećivati podjednako pažnje i brige za svako dijete u obitelji. Unatoč tome, djeca se mogu natjecati među sobom kako bi dobila još više roditeljske pažnje. Ukoliko roditelj to ne prepozna i ne pronađe zadovoljavajuće postupke da svakom djetetu zadovolji tu potrebu, može se razviti snažno rivalstvo među braćom ili sestrama - Pozicija u obitelji – budući da su prvorođenci stasaliji kad se rodi mlađe dijete, oni često pomažu roditeljima oko brige za mlađe dijete. Na taj način starije dijete postaje surogat roditelj. Posljedično, prvorođenci su se skloniji identificirati s roditeljima, poštivati autoritet, ali se i ponašati šefovski prema mlađem bratu ili sestri. Budući da je starije dijete već zauzelo neke pozicije u obitelji poput “činim kako roditelji žele”, mlađe dijete mora pronaći svoje mjesto u obitelji. To ih može dovesti da zauzmu manje konvencionalne i konformističke pozicije, poput “rođen sam za pobunu”.
- Deidentifikacija – braće i sestre nastoje povećati razlike između sebe na većini karakteristika ličnosti i socijalnim stavovima kako bi im roditelji posvećivali pažnje. Štoviše, braća i sestre koji žive zajedno se jednako razlikuju u karakteristikama ličnosti kao i ona djeca koja nisu živjela u istim obiteljima. Razvijajući različite osobine, braća i sestre pružaju indirektnu poruku roditeljima da je svaki od njih koristan za određene stvari i da se u svakog od njih treba podjednako ulagati pažnje.
Naposljetku, važno je da svaki
roditelj dobro upozna svoje dijete, njegove osobine i potrebe. Ukoliko će se
očekivati da se ponaša kao prvorođenac ili da ima osobine kao drugo dijete,
tada će se to vrlo vjerojatno obistiniti. Roditeljsko stereotipno vjerovanje o
ponašanju djeteta s obzirom na redoslijed rođenja može biti toliko utjecajno i
važno za dijete da ono takvo doista postane.
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
