Jedna od roditeljskih zadaća jest naučiti dijete kako da misli. Razvoj mišljenja kod djece najintenzivniji je u dobi oko tri godine. Dječja glavica u to vrijeme postavlja stotine hipoteza koje cijelo vrijeme provjerava. To je doba pitanja “zašto” koje roditelje ponekada zna izluditi.
U zadnje vrijeme razgovori s malom nećakinjom traju poprilično dugo i izgledaju otprilike ovako:
– “
A gdje je Tonkica?” (moja kćer)
– “Tonkica spava“
– “A zašto spava?“
– “Zato što je umorna“
– „A zašto je umorna?“
– “Zato što nije spavala“
– “A zašto nije spavala?“
– “Zato što smo bile u šetnji“
– “A zašto ste bile u šetnji?“
– “Zato što je to zdravo za male bebe“
– “A zašto je to zdravo za male bebe?“
– “Zato što je na svježem zraku“…i da joj mama ne otme slušalicu iz ruku ili pak ja završim razgovor ostavivši ju bez odgovora, naši bi razgovori trajali puno dulje.
U ovoj je fazi dobro da se roditelji oboružaju strpljenjem i razumijevanjem. Jednom sam prilikom vozeći se u tramvaju slušala jednu mamu kako odgovara na pitanja svog mališana. To je trajalo, nikada neću zaboraviti, jedanaest stanica. Tema je bila čovječja ribica. Tek između desete i jedanaeste stanice mama je počela polako gubiti živce (svaka joj čast, naravno na tome što je izdržala čak deset stanica) te je na pitanje “a zašto ne vidi?“ postavljeno po deseti put kroz zube promrmljala “zato što je slijepa.“
Dijete u ovom razdoblju uči kako da misli, testira realnost, rješava probleme. Učinkovito je pustiti ga da sam zaključi je li završilo aktivnost uspješno ili neuspješno te ga pitati “Što misliš je li ovako dobro?“ Nije potrebno davati mu odgovore na sva pitanja već ga poticati da sam pronađe odgovor i rješenje. U ovom je razdoblju najbolje zaboraviti staru uzrečicu “mama/tata zna najbolje“ (u stvari, to je općenito najbolje zaboraviti). Mama i tata svakako nisu sveznajući i ne znaju uvijek što je najbolje. Za djecu je dobro ako ih tretiramo kao inteligentna bića koja dosta toga mogu sama i naučiti ih da je u redu tražiti pomoć ukoliko za tim postoji potreba.
Roditelji mogu pospješiti intelektualni razvoj djeteta u ovom razdoblju na različite načine. Navest ćemo neke od njih:
Vrlo je bitno da roditelj djetetu omogući stjecanje iskustva svim senzornim putovima. Već u četvrtom mjesecu svog života beba pokazuje interes za vanjski svijet i počinje s istraživanjem okoline “kušajući“ razne stvari, što se roditeljima ne mora uvijek svidjeti. Dok naraste do tri godine dijete je već pravi istraživač s razvijenom sposobnošću zaključivanja o svijetu oko sebe. U toj dobi dijete treba osjetiti svijet “punim plućima“ – treba slušati, gledati, mirisati i dodirivati svijet. Bez velikog pritiska i uz poticanje njegove vlastite mašte i logike djetetu treba omogućiti da shvati svijet oko sebe i na ispravan način protumači ono što je osjetilo. Znanje koje će steći uz pomoć roditelja treba povezati s vlastitim iskustvom i doživljajima, što će rezultirati trajnim pamćenjem doživljenog i zaključenog.
U toj dobi djeca su sposobna razumjeti pojam količine, pa ih u tom smjeru treba poticati. S djetetom se treba igrati koristeći riječi “puno“ i malo, označavajući tim pridjevima veće i manje gomile kocaka, igračaka, kolačića, vode u čaši… svega što dijete koristi u igri ili u drugim aktivnostima. I brojanje također dolazi u obzir, budući da je većina djece u toj dobi u stanju brojati do deset i na zahtjev (na primjer) “dodaj mi dvije kocke“ zaista dodati baš dvije kocke.
Sljedeće što je važno jest – poticati djetetov govor kako bismo razvijali njegove verbalne sposobnosti dajući mu i tražeći od njega objašnjenja. Brbljanje također uvelike pomaže u ovoj fazi jer i time ohrabrujemo djetetovo mišljenje. Djeca vole brbljati. U ovom periodu života puno su bolji govornici nego slušači.
Trogodišnjem se djetetu može ciljano objasniti značenje apstraktnih pojmova. Sjećam se kad sam trogodišnjoj kćerki svoje prijateljice objasnila razliku između pojmova “slučajno“ i “namjerno“. Vrlo je brzo shvatila razliku, što je uskoro i pokazala: Jednog jutra na plaži mama joj je rekla “Ana, nemoj SLUČAJNO ovdje ući u more!“. Ana se okrenula prema njoj, nasmiješila se i pitala: “A namjerno?“
Ovo su samo neke tehnika i preporuka kako djetetu pomoći da razvije mišljenje. Svojom kreativnošću roditelj će sigurno naći još mnoge načine kako da to čini. Kao i u svemu drugom kad se radi o djeci, puno važnije od svih gotovih recepata jest osluškivati vlastito dijete i svoj odnos prilagoditi njegovoj osobnosti – djeca nisu “prazne ploče“ i svako se dijete rađa drukčije. Zato je važno prilagoditi se djetetu.
No jedna preporuka svakako stoji za svu djecu: U razvoju mišljenja posebno mjesto zauzima igra. Kroz igru dijete razvija svoju maštu i kreativnost, ali isto tako i logičko zaključivanje. Igra omogućuje djetetu da rano razvija pamćenje, promatranje i produžavanje koncentracije te usmjeravanje pažnje. To se odnosi na različite igre, od slaganja kocaka do usvajanja pjesmice. Svaka igra zahtijeva od djeteta određeni intelektualni napor, koji će biti nagrađen razvojem djetetovih kognitivnih sposobnosti.
Autorica
teksta:
Jelena
Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr
